Mijatović se u opširnom razgovoru za hrvatski Index dotakao brojnih zanimljivih tema, a između ostalog govorio je i o dešavanjima sa početka 90-tih godina.
Legendarni napadač prisjetio se netrpeljivosti između naroda koje se prenijelo i na polje sporta, gdje mnogi nisu mogli da shvate da među sportistima iz Srbije i Hrvatske odnosi nisu narušeni uprkos ratu.
– Svi mi koji smo odrasli u finoj zemlji koja se zvala Jugoslavija, imali smo sreću da smo djetinjstvo i mladost proveli u jednoj zdravoj i mirnoj atmosferi, bez puno trzavica i problema. Bugarska, Mađarska, Češka, Poljska, redom zemlje koje su nas danas prešišale, u to su vrijeme bile daleko iza nas. Doslovce, za njih je Jugoslavija bila zapad – počeo je popularni Mijat.
On se zatim se prisjetio osuda na koje je naizalazio zbog svoje bliskosti sa hrvatskim fudbalerima koji su u to vrijeme zajedno sa njim igrali u Španiji.
– Tim se stvarima i nacionalizmom opterećuju neki ljudi koji nisu nikad imali priliku da vide malo više svijeta. Ako je neko moj prijatelj ili moj saigrač, nikad me nije bilo briga odakle dolazi i koje je nacionalnosti. Jedino mi je važno ono što osjećam prema toj osobi – rekao je Mijatović i dodao:
– Sjećam se 1994. kad je Hrvatska igrala protiv Španije u Valesijii. U to sam vrijeme bio igrač Valensije, a situacija u bivšoj nam državi je bila izuzetno komplikovana. Rat je i dalje trajao i odnosi su bili katastrofalni. To se mene nije ni najmanje ticalo – rekao je proslavljeni napadač koji nije mogao da ne posjeti svoje prijatelje iz tabora Hrvatske:
– Godinama sam bio saigrač i prijatelj sa Bobanom, Jarnijem, Šukerom, Štimcem, Prosinečkim i naravno da sam želio da ih vidim i pozdravim se s njima. Ti su momci bili moji prijatelji. Saznao sam u kom se hotelu nalaze i otišao sam do njih. Nakon toga su me u Jugoslaviji žestoko kritikovali i doslovno su me proglasili izdajnikom. Zbog toga što sam želio da vidim ljude sa kojima sam godinama igrao u mladoj i A reprezentaciji. To, naravno, nema nikakve veze sa zdravim razumom. Isto bih učinio i danas. To su moji prijatelji. S njima se čujem i vidim redovno i uvijek kad se nađemo osjećaj je fenomenalan – rekao je Mijtović čiji primjer, kako kaže, nisu sledili mnogi:
– U to doba su brojni sportisti mnogo više pratili političku situaciju u zemlji, ali nisam siguran da bi većina njih uradila ono što sam tada uradio ja. Meni je to bilo nešto najnormalnije i baš me briga što su me neki ljudi zbog toga osudili. Važno mi je da svoje prijatelje mogu da vidim kada ja to hoću, a to nema veze s nikakvom političkom situacijom. Apsolutno sam siguran da se danas mnogi kaju zbog nekih stvari koje su u to vrijeme radili ili šta su govorili. Nezavisno od toga šta se događa, čovjek mora biti svoj i mora imati svoj stav – jasan je Mijatović.
Proslavljeni napadač je zatim upitan i da li mu je gol na “Maksimiru“ u kvalifikacijama za EURO 2000. godine najvažniji u karijeri, budući da je tada Jugoslavija remijem sa Hrvatskom obezbijedila direktan plasman na kontinentalni šampionat.
– Kad bih rekao da je to bio ”običan dan u kancelariji”, onda bih vas lagao. Tim remijem smo otišli direktno na EURO, dok je Hrvatska ostala kući. Sa rezultatske strane je bio strašno važan, a takođe smo željeli i rivalu u ključnoj utakmici za obje ekipe da pokažemo da smo bolji od njega. Bila je to viteška borba dvije sjajne ekipe i ogromna je stvar za napadača da postigne gol na takvoj utakmici. Taj gol mi je jedan od dražih u karijeri, ali nije najvažniji. Bilo je i bitnijih – jasan je Mijatović.
On je zatim upitan i o famoznoj prečki protiv Holanđana, koja je u pamćenju mnogih ljubitelja fudbala u Srbiji ostala urezana kao velika trauma.
– Da, ta famozna prečka. Ne mogu baš reći da je sanjam i dalje, ali taj trenutak za mene je bio jedna velika, kako fudbalska tako i lična trauma. Na to smo SP otišli nakon dugo godina neigranja zbog sankcija, a na posebno smo impresivan način pregazili Mađarsku u baražu. Imali smo odličn tim i jako velike ambicije na tom prvenstvu. No, splet okolnosti, nešto nesreće, malo umora i nismo najbolje počeli turnir. Nismo bili dobri onoliko koliko smo mislili da smo dobri. Grupu smo prošli, a onda je stigla ta utakmica s Holandijom i taj penal. Bio sam igrač koji je stalno izvodio penale i bilo je normalno da preuzmem odgovornost i uzmem loptu.
I eto, dogodilo se to što se dogodilo. Lopta je pogodila prečku. Mislim da ne postoji navijač koji je pratio reprezentaciju te male Jugoslavije u to vrijeme, a da s vremena na vreme ne spomene tu prečku. ”Sve je to sjajno, Real, Liga šampiona, ali kako promaši onaj penal? Kako je moguće da si promašio?” To su komentari koje slušam već pune 24 godine. Pa naravno da je moguće. Ko šutira, taj može i da promaši, a ko ne šutira, taj neće nikad promašiti. Kao što je 20. maj 1998. u finalu sa Realom bio najsrećniji dan moje fudbalske karijere, samo mjesec dana kasnije dogodio se najtraumatičniji trenutak u karijeri. To je fudbal. Zapravo, to je život – rekao je između ostalog Mijatović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu