Ostalo

(VIDEO) Šahovski besmrtnici (3): Filozof sa istančanim ukusom

Svaki običan smrtnik bio bi srećan i prezadovoljan da na takvom turniru kao što je Hestings 1895. osvoji treće mjesto, da podijeli drugo mjesto u Kembridž Springsu 1904, da s Akibom Rubinštajnom zajednički pobijedi u Petrogradu 1909. i da meč za šampiona svijeta s Karlom Šlehterom 1910. završi neriješeno.

FOTO: DRUŠTVENE MREŽE

Za Emanuela Laskera su, međutim, ovi rezultati predstavljali najveće neuspjehe u njegovoj karijeri! Na svim ostalim turnirima i mečevima, sve dok ga nije ophrvala starost, on je bio pobjednik, bio je prvi… a ponekad čak i više od toga riječi su američkog velemajstora Rubena Fajna.

I zaista, Emanuel Lasker, kao drugi svjetski prvak u šahu i čovjek koji se najduže zadržao na šahovskom tronu, ostvario je 14 trijumfa na 23 odigrana turnira visoke klase. Morao je da se zadovolji sa po tri druga i treća mjesta, dok je u mečevima, do pojave Hoze Raula Kapablanke, bio neporažen.

Lasker je rođen 24. decembra 1868. u Berlinhenu (sada Barlinek u Poljskoj), u pokrajini Brandenburg. Iako je već u desetoj godini naučio da igra šah, tek 1889. nastupa na prvom turniru, na kojem bilježi svih 20 pobjeda! Vjerovatno ni sam Lasker nije očekivao da će pet godina kasnije, u meču koji je održan u Njujorku, Filadelfiji i Montrealu, postati svjetski prvak pobjedom nad Vilhelmom Štajnicom od 10:5, uz četiri remija.

Budući doktor matematike i filozofije 1895. izdaje epohalnu knjigu „Zdrav razum u šahu“ kojom je iskazao „protest protiv tadašnjeg stila u šahu koji je želio da bude dubok i spekulativna, a u stvari je bio izvještačen, bleferski i ’burgijaški’“. Već u predgovoru se naslućuje njegov stav da „samo izopačeni ukus može dati prednost komplikovanom u odnosu na jednostavno“, te da će od dva podjednako korisna poteza „zdrav čovjek izabrati neposredniji, jasniji i manje paradoksalan“.

Kao izraziti individualista nastupao je jedino u njemačkoj olimpijskoj bridž reprezentaciji, a rijetki nastupi na turnirima nisu ga omeli da više od 40 godina postiže sjajne rezultate.

Lasker je, naime, smatrao da je šah, u svojoj suštini, borba između dvije ličnosti – slabe i jake, kolebljive i odlučne… Prateći vlastitu maksimu da se na šahovskim tablama bore ljudi a ne drvene figure, protivnicima je uvijek postavljao najteže zadatke, birajući često i slabije poteze od onih koje nudi pozicija, ali objektivno neprijatnije.

Nemoćnim savremenicima je ostajalo jedino da njegova navodna vaskrsenja u partijama pravdaju „luđačkom srećom“. Lasker je zapravo predstavljao, kako je to Rihard Reti, češki majstor, izvrsno primjetio, „trijumf intelekta i genija nad nedostatkom mašte, trijumf ličnosti nad materijalizmom“.

Lasker - Šlehter

Šest puta je uspio da odbrani titulu prvaka, ali je najteže trenutke preživljavao 1910. u susretu sa stamenim Karlom Šlehterom, protiv koga je uspio da izvuče neriješen rezultat (jedinom) pobjedom u posljednjoj, desetoj partiji meča.

Njegov stil igre najviše je došao do izražaja 1907. u meču s Amerikancem Frenkom Maršalom. Kako je već tada Laskerov pristup šahu bio žigosan nerazumijevanjem nije ni čudo što je veliki Zigbert Taraš objavio analize po kojima je Maršal morao dobiti meč čiji je krajnji rezultat bio 0:8, uz sedam remija!