Kada je postalo jasno da su Nijemci rezultatski nedostižni pred sam kraj meča, većina naših igrača pognula je glave, neki su dugo puštali suze.
Plakali su i njemački košarkaši, novi svjetski prvaci, ali od sreće naravno, dok su naši momci, naši sjajni borci, tamo negdje na drugoj strani željeli u zemlju da propadnu.
Imali su šansu, veliku, da preokrenu utakmicu u svoju korist (promašaj otvorene trojke Gudurića za egal), ali je nisu ovog puta iskoristili. A željeli su mnogo, toliko silno su željeli da se popnu na krov svijeta, za sebe, za Borišu, za Karija, za naro…
Otuda i bura emocija poslije meča, mokre oči gotovo polovine igrača, neki su ridali, neutješni.
Najmlađi u ekipi Nikola Jović teško je podnio poraz, toliko da je predsjednik KSS Predrag Danilović morao da silazi sa tribina i da ga tješi. Jedva je nekako uspio da dođe sebi mlado krilo Majamija.
Tješili su Nikolu i Nijemci, kao starija braća.
Gudurić je sa peškirom na glavi skrivao tugu, Dobrić i Davidovac, sa njima i Milutinov mokrih obraza, što od znoja što od suza, u nevjerici su prihvatali realnost – da nisu dobili meč.
Bogdan je bio čvrst, sabran, nije pokazao emociju kao onomad poslije Eurobasketa, iako znamo šta mu je na srcu… Dao je cijelog sebe na Mundobasketu, svi su dali, i hvala im na tome.
Naklon do poda, momci. Ogroman uspjeh slavi Srbija, prenosi B92.
Bonus video:
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu