Na Eurobasket turnirima U20, imali smo Igora Rakočevića, Miloša Teodosića, Miroslava Raduljicu i Marka Gudurića kao MVP-je, osvojili smo pet zlata, a posljednje je viđeno baš 2015. kada je Gudurić blistao. Od tada, nemamo medalju na ovim turnirima, koji su lansirni za seniorski rang i afirmaciju.
Naša mlada selekcija je izgubila od Italije u razigravanju za plasman od 9. do 12. mjesta, sa 71:64, sad nas čeka ne baš popularan meč za 11. mjesto. Sa druge strane, Slovenija igra finale protiv Francuske za zlato.
Izabranici trenera Nenada Čanka dosta dobro su ušli u meč, rano su poveli 10:3. Međutim, Italija je uspela da se oslobodi pritiska našeg tima i do kraja prvog perioda sasvim okrenula situaciju. Sa prve obavezne pauze raspoloženiji su se vratili Orlići. Dobrom odbranom naterali su rivala na post od više od četiri minuta, a sa druge strane serijom 10:0 došli do preokreta – 29:23.
Do kraja je na terenu dvorane u Gdinji potrajala mrtva trka, u kojoj je naš tim uglavnom uspijevao da ostane korak ispred. I tako do 53:50, u 33 minutu. Dugo je naš tim bi ona ta 53 poena, što je Italija iskoristila i posle dugo vremena preuzela vođstvo – 53:55. Pobednika je rješavala nezvijesna završnica.
Pred posljednjih minut i 24 sekunde Italija je vodila 60:63, na manje od minut prije kraja bilo je i 60:65. Andrej Mušicki je fuliran na šutu za tri, bio je maksimalan sa penala, pred 43,3 sekudne prije kraja na semaforu je 63:65. Dobra odbrana, međutim, nije materijalizovana i laganim poenima. Nikolić je fauliran na prodoru, ali je samo jedno bacanje pogodio. Sve to je bilo uvod u penal završnicu u kojoj je Italija sačuvala distancu.
Najefikasniji u našem timu bio je Pavle Nikolić sa 14 poena, Aleksa Ristić je dodao 11, Asim Đulović 10.
Ironije li, baš o ovom problemu (bez aludiranja na ovaj turnir), govorio je Svetislav Pešić i u subotu na promociji knjige Nenada Kiša “Bilo jednom u Indijanapolisu”.
Ne prvi put, Pešić je podsjetio na ono što se dešava našoj košarci i Argentina, rival iz finala, idealan je primjer šta se može desiti.
– Najveća razlika između igrača te 2002. i sadašnjih generacija, što su prvi bili i tada produkt jugoslovenske (srpsko – crnogorske) košarke i nacionalne lige. A mi danas nemamo ligu. Umjesto da pravimo jaku domaću profesionalnu ligu, od osam, deset ili koliko već klubova, i dalje smo u ABA. U određenom trenutku, regionalna liga je svima pomogla, ali mi više nemamo interes da tamo igramo. Nalazimo se na kraju jednog olimpijskog ciklusa, pa logično je da sednu odgovorni ljudi i da se nešto napravi za sljedeće četiri godine. Dobar program su i dobri rezultati, ali i obrnuto. Od mene niko nije tražio ni prednacrt, a kamoli šta drugo. Samo se održavamo i slavimo prošlost, a od toga se ne živi. Nemoj da nam uskoro i sam plasman na velika takmičenja bude najveći uspjeh.
Pešić se tu nije zaustavio, Argentinu je iskoristio kao primjer.
– Te 2002. su izgubili finale od Jugoslavije, ali je to bila fenomenalna generacija, koja će već 2004. postati olimpijski šampion, pa su i kasnije rasli. A gdje su sada? Izgubili su ligu, neorganizovani, a ogromnog potencijala. Nedostaju materijalna sredstva, planovi, pa i oni žive od sjećanja na Đinobilija, Oberta, Skolu i ostale, a nema ih ni na OI, kao i na prošlogodišnjem SP. To što se dešava njima, moglo bi da se desi i Srbiji. Nisam pesimista, ali ako ne promijenimo prilaz, neće biti dobro. Pa, ko smo mi, kada ne možemo da prihvatimo da je neko bolji od nas, uspješnije radi…To nije sramota. Pogledajte samo šta se godinama dešava u Španiji, Njemačkoj, pa i u Turskoj, odlične domaće lige, rezultati, proizvodnja igrača…Hajde da izađemo iz našeg dobrovoljnog zatvora, pogledamo malo i preko svog visokog plafona, a ne samo da vičemo kako smo super, da je ovo zemlja košarke.”
Dešavanja na posljednjem U20 Eurobasketu dovoljan su pokazatelj u kom pravcu idemo i potencijalni uspjeh seniora na Olimpijskim igrama ne bi smio da “ugasi” Pešićevu priču i alarm – vrijeme je za promjene.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu