Postojala je nada da tim može da kreira još jedno čudo nalik onom lisabonskom, ali je na kraju morao da položi oružje pred objektivno znatno kvalitetnijim rivalom (0:2).
Ipak, ostao je gorak ukus u ustima zbog nedorečene partije Srbije. Ovaj tim može i mora mnogo više od prikazanog na Lusail stadionu.
Brazil jeste svjetska velesila, ali čini se da je Srbija uz preterano veliki respekt ušla u utakmicu. Nije bilo potrebne žustrine, želje da se napadne kao što je to postojalo u svim utakmicama pod vođstvom Dragana Stojkovića.
Orlovi su se iz nekog razloga odrekli identiteta izgrađenog kod Piksija i jasne vizije selektora: Možemo da pobedimo svakoga!
Nisu odavali utisak da vjeruju u novo čudo i trijumf nad Brazilom. A izostanak vjere početak je kraja.
Podatak da je duel završen bez šuta u okvir gola i stvorene prave šanse poražavajući je za ekipu čija je mantra jasna: ofanziva, ofanziva i ofanziva.
Možda bi se na isti način završilo i da je Srbija napala Brazil, ali ako već mora da se izgubi onda neka bude sa stilom. Kao što je Piksi u nekoliko situacija istakao da mu nije bitno da njegov tim samo pobjeđuje, već i način na koji to radi.
Sada je izostalo sve, što može više da brine nego poraz od jednog Brazila. Ostali su nam Orlovi dužni, pa neka se oduže protiv Kameruna i Švajcarske.
Iako očigledno inferiorni u odnosu na Selesao od prvog minuta, Orlovi su uspevali da odole sat vremena igre. Ipak, energetski pad vidljiv od početka drugog poluvremena ukazivao je na to da je samo pitanje trenutka kada će bedem popustiti.
Dogodilo se to u 62, pa još jednom u 73, pred naletom Rišarlisona. Drugačije, jednostavno, nije moglo.
– U drugom poluvremenu smo bili katastrofalni u fizičkom smislu, što je za mene bilo iznenađujuće. Djelovali smo veoma umorno. Brazil je previše iskusna ekipa i umio je to da iskoristi. Nije bilo naše prepoznatljive pas igre u drugom poluvremenu – ukazao je selektor Stojković na jasan problem poslije utakmice.
Za analizu je zbog čega je došlo do pada u drugom delu. Istina, Srbija je imala velikih problema sa igračkim kadrom – Filip Kostić je izostao zbog povrede, Aleksandar Mitrović je i dalje rovit, Dušan Vlahović i Saša Lukić su kuburili do početka Mundijala, ali šta je sa ostatkom tima?
Kada riješite da se branite morate da računate na to da ćete imati više energije od onoga koji vas napada i izdržati do kraja. U suprotnom, ne piše vam se dobro…
A jasno je koliko je loše kada vam je golman ubjedljivo najbolji na terenu, čak i kada je prekoputa Brazil. Može Srbija i mora mnogo bolje nego što je pokazala protiv Brazila. Jasno je i ko – trojica najboljih.
Izostao je pravi doprinos Sergeja Milinković-Savića, prije svih. Jedan od najboljih vezista svijeta, koji blista u dresu Lacija, nije bio ni blijeda sjenka onoga što od njega želimo da vidimo.
Dobro su skenirali Brazilci glavnog pokretača Srbije i potpuno ga neutralisali. Dovodili su ga Kazemiro i Lukas Paketa do ivice frustracije. Već u začetku spriječavali da se razigra i zagospodari terenom, učinili ga neprimetnim na terenu.
Isti je slučaj i sa kapitenom Dušanom Tadićem koji je odigrao jednu od najslabijih utakmica u dresu Srbije. Nije lijevonogi plejmejker bio u svom elementu, nijednom nije stao na loptu, podijelio pas, stvorio šansu… A kada je tako onda je i Aleksandar Mitrović za 50 odsto bezopasniji.
Do posljednjeg trenutka se postavljalo pitanje hoće li igrati, posle problema sa povredom. Na kraju je dobio šansu od starta i na terenu proveo 83 minuta. Neprimjetno.
Kralj šesnaesterca u istom nije dobio upotrebljivu loptu, bio je potpuno odsječen od ostatka tima, daleko od nagoveštaja šanse, a kamoli ulaska u istu. I njegovo izdanje je za brzi zaborav.
Sergej, Tadić i Mitar u Kataru moraju da postanu najbolje verzije sebe ako se želi prolaz u drugu fazu. Hoće li biti, odgovor se nalazi u mečevima protiv Kameruna i Švajcarske.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu