Njegovo “Kosovo je srce Srbije. Stop napisulju” na dan kada je nad narodom u južnoj srpskoj pokrajini vršena represija shvatio je kako je ko htio ili kako mu je odgovaralo, pa su neki to protumačili kao političku poruku, koju je uputio zarad dalekosežnih ličnih interesa.
Tako se u britanskom “Independentu” pojavio tekst sa naslovom “Niko ne voli Novaka Đokovića. On ne mari. Zar ne?”, u kom je srpski teniser oštro kritikovan zbog gesta, za koji su podvukli da nema nikakve veze sa porukom o miru, već da sve ima političku podlogu, u kojoj on ima krajnji cilj – da pripremi teren za svoju političku karijeru, koja ga čeka nakon što prestane da igra tenis, piše Sportal.
Tekst prenosimo u cjelosti:
Kada je Novak Đoković ove sedmice napisao poruku preko objektiva televizijske kamere na Otvorenom prvenstvu Francuske, tačno je znao šta radi. Odgovarajući na najnovije etničke tenzije na Kosovu, uzeo je flomaster koji mu je dao lovac na autograme i napisao: “Kosovo je srce Srbije. Stop nasilju.” Ali ovo nije bio nekakav gest mira i ljubavi, kao što je pokazao kada je ponovio riječi na svom Instagram nalogu. U njegovom škrabanju je postojala svrha. Ovo je bio namjeran potez, politički, provokativan i naglašen. Ukratko, tipično Đoković.
I njegov komentar je imao željeni efekat: Olimpijski komitet Kosova je odmah pozvao na istragu, tvrdeći da je, iako taj čin nije prekršio nikakva međunarodna teniska pravila, opasna intervencija koja je podgrijavala već grozničavu atmosferu.
Nije da Đokovića mnogo brine šta misli Olimpijski komitet Kosova. Nikada se nije suzdržavao da se bavi pitanjima u bivšoj Jugoslaviji. I njegovi stavovi su nepokolebljivi. Tako je 2008. godine, kada se prvi put raspravljalo o konceptu otcjepljenja Kosova od njegove domovine, on napisao na svom nalogu na društvenim mrežama: “Spremni smo da branimo ono što je naše. Kosovo je Srbija.”
Zato što je ovo najpoznatiji srpski nacionalista na svijetu. Zaista, kada je riječ o njegovim mišljenjima – on je podjednako bučan oko vakcinacije protiv kovida i moderne medicinske prakse kao i o balkanskoj politici – niko ne može da optuži najboljeg tenisera svijeta da je ikada ćutao.
Njegovi stavovi možda neće biti od velike važnosti za ljubitelje tenisa u Parizu, Njujorku ili Melburnu, ali on se njima i ne obraća. Kada je nažvrljao svoju poruku preko kamere, razgovarao je sa svojim ljudima kod kuće.
Sugerisati da je Đoković jednostavno najpoznatiji i najomiljeniji pojedinac u Srbiji, prije bi značilo potcjenjivati njegovo značenje tamo. U Beogradu ga smatraju najvećim bogatstvom svoje nacije, jedinom figurom koja svoj nacionalni identitet projektuje širom svijeta. Za mnoge svoje zemljake on je Srbija. A Đoković je više nego svjestan svog statusa.
Iako nije tako žestoki nacionalista kao što je njegov otac Srđan, koji je rođen na Kosovu, on ipak prihvata ideju da je Srbija pogrešno shvaćena, na kraju međunarodne viktimizacije, da je država pretvorena u izgnanika namjernim dezinformacijama.
U intervjuima je često govorio o svom djetinjstvu: trenirao je tenis u krateru od bombe dok je njegov rodni grad bio na udaru NATO snaga tokom raspada Jugoslavije. Govorio je o tome kako mu je sukob stvorio osjećaj ko je on. U njegovom umu, to je uvijek bilo “mi protiv svijeta”. Kako je rekao u obraćanju srpskim medijima poslije posljednjeg naleta autoriteta, nije ga briga šta će ostatak svijeta da misli. Borba je sve.
– Da, napravio sam mnogo grešaka, ali barem sam bio autentičan – rekao je i dodao:
– Odabrao bih to svaki put u poređenju sa izgovorom onoga što se sviđa onima koji se pridržavaju standarda establišmenta.
Ideja da je on buntovnik protiv proteže se dalje od njegove nacionalističke politike. Kada je bio domaćin turnira u Hrvatskoj na vrhuncu pandemije, učinio je to kako bi dokazao svijetu da medicinsko grupno razmišljanje precjenjuje snagu virusa. Nema veze što su on i njegova žena naknadno zaraženi; Đoković nije htio da se pokloni nametnutim ograničenjima tako što će se vakcinisati.
Čak i kada je to značilo da je bio primoran da odloži svoj cilj da postane najbolji teniser svih vremena, jer je izbačen iz Australije u januaru 2022. prije Australijan opena, i kada je odbio priliku da igra na turniru u Francuskoj, on nije htio da odstupi.
Njegov otac je, inače, dugo njegovao ideju da je njegov sin čovjek koji je kažnjen zbog svojih stavova. Kada je Novak deportovan iz Sidneja, nakon što nije uspio da pribavi medicinske dokaze za izuzeće od vakcinacije, Srđan ga je nazvao “savremenim spartancem”, koji je “razapet kao Isus Hrist”.
Slično tome, samo zato što većina civilizovanog svijeta priznaje pravo Kosova na samoopredjeljenje, Novak Đoković neće da ide tim tokom.
Jer za njega je opsadni mentalitet koji takva pozicija stvara vitalno motivaciono oruđe. Svijet možda voli Rodžera Federera i Rafaela Nadala, publika na Rolan Garosu i Vimbldonu uvijek može favorizovati njegovog protivnika ali to ga se nimalo ne tiče. Takvom antipatijom će podmazati mehanizam svog opredjeljenja. Kao navijač Milvola koji igra tenis, niko ga ne voli – ali njega nije briga.
A kada se povuče iz igre, kao gotovo sigurno najodlikovaniji igrač u istoriji, njegova budućnost je jasna. Poput Džordža Vea u Liberiji ili Imrana Kana u Pakistanu, on će iskoristiti jedinstvenu sportsku slavu da izgradi domaću političku karijeru. Zato škraba po francuskim kamerama: njegova kampanja je već počela. Nije da treba mnogo da ubjeđuje. Iskreno, ako i kada se bude kandidovao za predsjednika Srbije, svaki drugi kandidat bi mogao i da se povuče.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu