Ostalo

Šahovski besmrtnici (20): Posljednji meč za sitnu lovu

Dosljedan svom stilu, Boris Spaski pokušava da se prilagodi i Tigranu Petrosjanu u meču 1966. godine.

FOTO: DRUŠTVENE MREŽE

Možda ga upravo takav pristup dovodi do minimalnog poraza od 11½:12½. Spaskom je ostalo jedino da potraži novu šansu tri godine kasnije.

I zaista, poslije pobjeda nad Efimom Gelerom i Bentom Larsenom od po 5½:2½, te Viktorom Korčnojem od 6½:3½ (igrali su za mizerni nagradni fond od 1.500 dolara), Boris Spaski ponovo baca rukavicu u Petrosjanovo lice.

Spaski je prije dvoboja, pravilno ocjenjujući da je snaga njegovog protivnika opala sa takmičarskog gledišta, ovaj meč shvatio kao posljednju šansu da se popne do zvijezda.

Talj, Spaski i Botvinik

– Ako izgubim dvoboj s Petrosjanom, nikada više neću igrati kratke mečeve. Znam da se tako odričem borbe za svjetsko prvenstvo ali isto tako znam kakva je to nervna napetost igrati mečeve u okviru Turnira kandidata. Još samo jedan ovakav ciklus takmičenja i mogu da odem u bolnicu… To je Danteov pakao – upozorio je Spaski.

Tok njihovog drugog meča, nakon 13. partije i niza naizmjeničnih pobjeda, izvrsno opisuje Talj: „To više nije šah; to je isrpljujući bokserski obračun!“ Poslije 12½:10½ titula u drugom pokušaju 17. juna 1969. postaje Borisovo vlasništvo. To je bio posljednji meč za šampiona koji se igrao za sitnu lovu. Uslijedile su decenije tokom kojih su nagrade narasle do vrtoglavih visina, pa je za pojedine mečeve izdvajano i po pet miliona dolara! Poređenja radi, nastupajući meč Liren Ding (Kina) – Domaradžu Gukeš (Indija), jedan od najmanje atraktivnih u istoriji šampionata dugoj 138 godina, ima nagradni fond od 2,5 miliona dolara.

Pročitajte još

“Manje od 1% šanse” Svijet s nestrpljenjem očekuje duel Dinga i Gukeša, biće to najzagonetniji meč za titulu u istoriji šaha

– Spaski sjedi za stolom sa istim izrazom na licu i kada matira protivnika i kada prima mat. Može previdjeti, ali vi niste nikada sigurni da li je to previd ili sjajna žrtva – rekao je jednom Robert Fišer.

Do susreta s genijalnim Amerikancem Boris Spaski je samo četiri puta nastupio na turnirima, zabilježivši dva trijumfa. Zbog Fišerovih „hirova“ postojala je opasnost da se „meč stoljeća“ uopšte ne održi, ali veliki džentlmen čučao je u čovjeku koji je želio samo da sa uvažava titula prvaka svijeta.

– Mogao sam napustiti taj meč i ostati šampion, ali nisam i nije mi žao zbog toga – izjavio je Spaski kasnije.

On je zapravo bio posljednji bastion jedne šahovske škole čija je snaga neminovno rasla od Mihaila Čigorina, njenog utemeljivača, i sigurno je da bi se birokratskim putem riješio meč da je sovjetska federacija to zahtijevala. Do toga nije došlo iz prostog razloga što su svi vjerovali, pogotovo nakon pobjede Spaskog u međusobnom meču na Olimpijadi u Zigenu 1970, da je Fišera moguće savladati. Pozive Mihaila Botvinika na oprez niko nije slušao i Spaski uspijeva da uknjiži samo tri pobjede, od čega jednu kontumacijom (bez borbe), a dvije nakon grubih grešaka protivnika.

– Stalno sam imao realno osjećanje da mi nedostaju nervi, da mi nedostaje snaga i da sam ih negdje ranije veoma nerazumno potrošio… Ja sam gotovo sve vrijeme, u toku posljednjih osam partija, osjećao da svog protivnika imam u rukama, ali sve mi se izmigoljilo iz ruku. Jednostavno, držao sam ga u rukama kao jednu veliku ribu – opravdao je svoju nemoć Spaski i dodao: – Osjećam se bolje sada nego kada sam postao prvak. Osjećam se bolje jer sam se riješio velikog bremena, koji sam nosio tri godine. To breme, koje se zove svjetski šampion, prosto me je terorisalo!

Albin Planinc i Boris Spaski — FOTO: W. PUNT - ANEFO / WIKIPEDIA

Tugu zbog gubitka titule nakon 8½:12½ Spaskom su ublažile 93.000 dolara koje je dobio kao poraženi, dok je Fišeru pripalo 64.000 zelenih novčanica više.

Koliko god ga je to breme mučilo, Spaski, u želji za revanšom, kreće 1974. iz početka, ali poslije pobjeda nad Robertom Birnom od 4½:1½ u San Hunau (Portoriko) i poraza od Anatolija Karpova u lenjingradskom polufinalu od 4:7 shvata da je najteže vratiti se na šahovski Olimp.

Posljendji ozbiljan pokušaj uslijedio je tri godine kasnije, kada je savladao Vlastimila Horta sa 7½:6½ i Lajoša Portiša sa 8½:6½. Nepremostiva prepreka u finalu je bio Korčnoj, koji pobjedom od 10½:7½ obezbjeđuje meč s Karpovom za titulu.

Harizmi Borisa Spaskog i milionima dolara Jezdimira Vasiljevića možemo zahvaliti što smo Fišera još jednom, 1992. godine, vidjeli na djelu. Dugi niz godina Spaski je nastupao za francusku reprezentaciju, a njegov angažman doprineo je nevjerovatnom procvatu šaha u ovoj zemlji.