Ostalo

Šahovski besmrtnici (13): Šah je pobijedio muziku

Vasilij – Vasja Smislov je prvi svjetski šampion koji je međunarodnu karijeru počeo da gradi poslije Drugog svjetskog rata.

FOTO: DRUŠTVENE MREŽE

Iako je od 1941. godine praktično važio za drugog igrača u SSSR svijet ga upoznaje tek u septembru 1945, kada u radio meču SSSR SAD na drugoj tabli pobjeđuje Semjuela Reševskog sa 2:0.

U nemogućnosti da pamti mnoge varijante, što bi za savremenog šahistu predstavljalo hendikep, Smislov sve nadoknađuje logičkim poimanjem igre čime postaje klasični predstavnik sovjetske škole.

Dobri plasmani na turnirima

Do turnira petorice najjačih u Hagu i Moskvi 1948, koji je trebao da riješi pitanje nasljednika Aleksandra Aljehina nakon njegove smrti 1946. u Lisabonu, ostvarivao je, osim nekoliko izuzetaka, dobre plasmane. Pobjede nad Semjuelom Reševskim od 3:2 i Maksom Eveom od 4:1 nisu bile dovoljne za prvo mjesto, koje je ovog puta morao da prepusti velikom Mihailu Botviniku. Već tada je bilo jasno da će njih dvojica u sljedećih desetak godina osporavati jedan drugom pravo na šahovsku krunu.

Ovaj period Vasilij Smislov je kratko okarakterisao riječima: „Te godine su iziskivale punu duhovnu i fizičku snagu“. Tako je i bilo. Svjetska šahovska federacija (FIDE), ne vodeći računa o tome da su i šahisti samo ljudi, uvodi glomazan trogodišnji sistem takmičenja koji pretendent mora da prođe ukoliko želi da stekne zvanje izazivača. Kao vrhunac svega, odlučeno je da izazivač, ukoliko izgubi meč za titulu, mora, poput Sizifa, krenuti ponovo trnovitim putem od samog početka – šampionata svoje zemlje. Bile su to porođajne muke FIDE, ali je ovo ipak predstavljalo kvalitativan skok u odnosu na predratno vrijeme kada su svjetski prvaci držali sve konce u svojim rukama.

Izazivač

Prvi nastup na Turniru kandidata i treće mjesto 1950. u Budimpešti, iako je važio za favorita (u to vrijeme bio je čuven po tome da slabije igra kada ga proglase za favorita), ne otvara mu vrata za put do Botvinika. Do sljedeće prilike Smislov igra na pet turnira ali, osim Olimpijade u Helsinkiju i osvojenih 10½ poena iz 13 partija, ne uspijeva da stavi „tačku na i“. Tek novi Turnir kandidata u Nojhauzenu i Cirihu 1953. pokazuju da je sposoban da ide do kraja. Botvinik je u liku Smislova dobio protivnika dostojnog poštovanja.

detalj iz meča Smislov - Botvinik — FOTO: DRUŠTVENE MREŽE

Za Smislova je početak tog meča bio katastrofalan. Zabilježio je po tri poraza i remija ali u sljedećih pet partija, igrajući na mikroskopske prednosti, osvaja 4½ poena primoravši Botvinika da prvi put u karijeri potpiše tri poraza redom! Nakon novog vođstva od 10:8 Botvinik, umjesto da meč lagano privede kraju, dozvoljava Smislovu da izjednači u 23. partiji. Prvi Smislovljev meč uopšte završava neriješeno (7:7, uz 10 remija) tako da se ovog puta nisu obistinile riječi Ilje Rabinoviča iz 1936. godine: „Smislov će biti prvak svijeta. Vidite, on ne previđa nijednog pješaka!“

Boljšoj teatar

Sjećajući se tog meča Vasja je često govorio: „Sekundant Vladimir Petrovič Simagin rekao mi je iskreno da mu je nekako nezgodno da se nalazi na pozornici na kojoj meni ništa ne ide za rukom“. Novinari u tim trenucima nisu mogli da registruju kako se osjećao Smislov dok je dostojanstveno napuštao poprište borbe i da li je žalio zbog gorke sudbine što se nije više posvetio svojoj drugoj velikoj ljubavi – muzici.

Poznato je bilo da je nakon neuspjeha u Budimpešti pomišljao da napusti šah i da se, u želji da postane operski pjevač, prijavio na konkurs za prijem u Boljšoj teatar. Srećom po drevnu igru, nije prošao drugi krug tako da mu je muzika zauvijek ostala kao neka vrsta utjehe.

– Moja ljubav prema muzici donijela mi je ne samo toliko radosti nego mi je pomogla da spokojno primim prevrtljivost šahovske sudbine – objasnio je jednom Vasilij Smislov.