Nije košarka bila prvi ekipni sport u kojem se oprobao jer je najprije pokušao sa vaterpolom, otkrio je i kako je došlo do te promjene kursa.
Košarka se javila u trećem-četvrtom razredu osnovne škole. Drugar iz razreda počinje da trenira u “Sinalko stars” klubu, i zbog njega – hajde da probam i ja! Tome je prethodilo razboljevanje na vaterpolu i pokušaj praćenja starijeg brata, od čega sam odustao i odlučio da probam neki suvozemni sport. Desila se košarka i od početka mi se svidjela! To je bio početak moje, ne karijere, nego bavljenja sportom, koji se nastavio u OKK Spartak, nakon čega smo, poslije svih selekcija (kadetskih, juniorskih i ostalih), počeli da igramo u Spartaku, gdje sam, kod trenera Blagoja Ivića, prvi put dobio priliku da na seniorskom nivou pokažem šta znam. Uslijedile su turbulentne sezone i generalno jedna loša situacija za košarku u Subotici, ali je dobra stvar što jednostavno nije bilo nikoga drugog, pa smo mi klinci dobili šansu – neki su je iskoristili i na tome smo zahvalni – za nas je ispalo dobro – rekao je Kalinić za “Subotica.com”.
Tokom čitave karijere je isticao da je imao dvije velike želje i obje je ostvario u ranoj fazi karijere, što je kasnije značajno uticalo na odnos prema košarci.
– To su bile dvije stvari koje sam oduvek želio – samo da zaigram za Zvezdu i reprezentaciju, i to je to – ne moram više da se bavim ovim sportom! I onda ti se tako nešto desi sa 22, 23 godine, i čak u neku ruku ostaneš i bez motiva. Imao sam neke periode kada sam lutao, kada sam se tražio, i pitao zašto ja igram…, ali iz ovih godina, iz ove pozicije, shvatam da je sve to bilo normalno i ubrzo sam pronašao neke druge motive, počeo da se usavršavam, da pokušam da postanem što bolja verzija Nikole Kalinića – košarkaša. To mi je i današnji motiv! Imao sam sreće da sa Zvezdom osvojimo Jadransku ligu, poslije toga igram Evroligu pa je osvojim sa Fenerom, prekinemo dominaciju Partizana, donesemo medalje sa svjetskog prvenstva, sa olimpijskih igara… to su sve stvari zbog kojih ljudi mnogo duže moraju da igraju, da treniraju, a meni se sve desilo poprilično rano.
Odlazak u Fenerbahče je značio veliku promjenu, a to mu je pomoglo da se i individualno usavrši.
– U tom trenutku nisam želio da mijenjam sredinu – došao sam u klub za koji čitav život navijam, odigrali smo sjajnu godinu, zadovoljan sam, svi me cijene, vole, pozdravljaju… jedan zaista lijep period, i odjednom ti kažu – hej, treba sad da mjenjaš, ideš u Fenerbahče, o kojem ne znam toliko stvari… U prvi mah bio sam čak i tužan zato što idem i što su se tu desile još neke stvari i bez mog znanja, ali sada shvatam da nisam pogrešio i da sam uzdigao košarkaško znanje i shvatanje košarke na neki sljedeći nivo, a to vjerovatno ne bih uspio bez kluba te veličine, sa takvim ambicijama i sa takvim trenerom.
Njegov stav o Kosovu i Metohiji izazvao je veliku pažnju u medijima, a on je govorio o tome kako mu se pogled promijenio.
– Nisam se pokajao, rekao sam šta mislim kao i uvijek što pričam, a najviše sam se razočarao u novinare i novinarsku profesiju, što nema nikakvih pravila, nikakvog rezona, nikakvog poštovanja – svako može da preuzme svačiju vest, da promijeni naslov bez navođenja izvora, citiranja, bez ičega, da promijeni kako želi, da stavi u neki drugi kontekst i napravi nekome problem. Dobro je što sam takav mentalni sklop da to nije mnogo uticalo na mene, ali igraju se životima ljudi i to je katastrofalno! Treba sami novinari da se izbore, da se očisti žito od kukolja i da se novinarstvo vrati tamo gdje bi trebalo da bude – objektivnost, iskrenost, istinitost. Ne znam postulate, ali tako otprilike.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu