Reprezentativac Belgije ima 25 godina. Igra za Mančester Junajted i belgijsku reprezentaciju. Ima sve što se poželjeti može… A krenuo je po sopstvenim riječima u ispovijesti za portal theplayerstribune.com bukvalno sa dna.
-Još uvjek se sjećam tog trenutka kada sam shvatio da nemamo novca. I dalje mi je u mislima majka kraj frižidera i njen pogled. Imao sam šest godina, došao sam kući na ručak za vrijeme školskog odmora. Mama je na meniju svaki dan imala isto: hljeb i mlijeko. Kad si dijete i ne razmišljaš mnogo o tome. Pretpostavljam da je to sve što smo mogli da priuštimo. A onda sam jednog dana došao kući i ušao u kuhinju, vidio sam majku ispred frižidera sa pakovanjem mlijeka, kao uvijek. Ali ovoga puta miješala je nešto. Mućkala je tu kutiju mlijeka. Nisam shvatio šta se dešava. Potom mi je donijela ručak i smiješila se kao da je sve u redu. Shvatio sam šta se dešava. Pomiješala je mlijeko s vodom. Nismo imali dovoljno novca da preguramo do kraja nedjelje. Bili smo totalno švorc. Ne samo siromašni, već apsolutno bez ičega. Moj otac je bio profesionalni fudbaler, koji je bio na kraju karijere i sve pare su otišle. Prva stvar bez koje smo ostali je kablovska televizija. Nije više bilo fudbala, nisam više mogao da gledam “Match of the Day”. Dešavalo se da dođem kući uveče i da svijetla ne rade. Ponekad nismo imali struje dvije ili tri nedjelje. Poželio bih da se okupam, ali nije bilo tople vode. Bilo je trenutaka kada je majka morala da “pozajmi” hljeb iz obližnje pekare. Pekari su poznavali mene i mog mlađeg brata, pa su joj dopuštali da uzme hljeb u ponedjeljak, a plati ga u petak. To je bio naš život-rekao je Lukaku.
Slavni fudbaler kaže da za njega fudbal nije bio samo sport već izlaz iz bijede i spas za kompletnu porodicu.
-Nisam mogao više da gledam majku da tako živi. Nisam to mogao da dopustim. Ljudi u fudbalu vole da govore o mentalnoj snazi. E, pa ja sam najsnažniji tip kojeg ćete ikad vidjeti. Zato što se ja sjećam sjedenja u mraku s bratom i majkom, naših molitvi, premišljanja, vjerovanja… da će se to ostvariti. To obećanje sam neko vrijeme držao u sebi. Ali, dešavalo se da, po povratku iz škole, zateknem majku kako plače. Jednog dana sam joj rekao: “Mama, promjeniće se. Vidjećeš. Igraću fudbal za Anderleht, to će se uskoro desiti. Biće nam dobro, ne moraš više da se brineš.” Imao sam šest godina. Pitao sam oca kad fudbal može da počne da se igra profesionalno? On je rekao: “Sa 16 godina.” Odgovorio sam: “Okej. 16 godina.” To je moralo da se desi i tačka. Svaku utakmicu koju sam ikad igrao, igrao sam kao da je finale. Kada sam igrao u parku to je bilo finale. U vrtiću za vrijeme odmora finale. Najozbiljnije to govorim. Svaki put kad sam šutirao na gol, htio sam da rasturim loptu. Punom snagom. Želio sam da budem najbolji fudbaler u belgijskoj istoriji. To je bio moj cilj. Ne da budem dobar, ne da budem odličan, već najbolji. Igrao sam sa toliko bijesa, iz mnogo razloga. Zbog pacova koji su trčali po našem stanu, zato što nisam mogao da gledam Ligu šampiona, zbog toga kako su me roditelji druge djece gledali-rekao je slavni fudbaler.
Lukaku je objasnio i kako je ispunio svoje obećanje majci sa 11 dana kašnjenja.
-Kao da sam imao misiju. Sa 12 godina dao sam 76 golova na 34 utakmice. Dao sam ih sve u očevim kopačkama. Dok smo nosili isti broj, dijelili smo patike. Rekao sam majci da ću uspjeti sa 16 godina. Zakasnio sam 11 dana. Potpisao sam profesionalni ugovor sa Anderlehtom na svoj rođendan, 13. maja. Istrčao sam na teren za Anderleht sa 16 godina i 11 dana. Izgubili smo finale od Standarda tog dana, ali ja sam bio u raju. Tog dana sam znao da će sve biti okej. Sljedeće sezone, još sam završavao srednju školu, a igrao sam Ligu Evrope-rekao je Lukaku i objasnio kako je prevazišao probleme koje su donijeli uspjeh i slava.
-Odjednom, mediji su počeli da opsjedaju i to je proizvelo ogromna očekivanja od mene. Pogotovo u reprezentaciji. Iz nekog razloga, nisam dobro igrao za Belgiju. Nešto nije bilo kako treba. Kad su stvari išle dobrim tokom, u novinskim člancima pisalo je: Romelu Lukaku, belgijski napadač. Kad nije bilo sjajno, nazivali su me Romelu Lukaku, belgijski napadač kongoanskog porijekla. Ako vam se ne sviđa kako igram, to je u redu. Ali ja sam rođen ovdje. Odrastao sam u Antverpenu, Liježu i Briselu. Sanjao sam da igram za Anderleht. Sanjao sam da postanem Vinsent Kompani. Sjećam se i da sam imao rupe u patikama 2002. godine. Ogromne rupe. A 12 godina kasnije igrao sam na Svijetskom prvenstvu. Sada ću da igram na još jednom Svijetskom prvenstvu. Znate šta? Ovog puta ću se sjetiti da mogu i da se zabavim. Život je prekratak da se troši na dramu i stres – rekao je dvostruki strijelac za Belgiju na meču protiv Paname u prvom kolu Mundijala u Rusiji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu