Robin van Persi
‘Legende su vječne’ pisalo je na koreografiji navijača Fejnorda, a poruka je upućena Robinu van Persiju koji je 12. maja 2019. godine odigrao posljednji profesionalni meč u karijeri. Bio je kompletan napadač, jedan od najboljih centarfora svoje generacije. Nemilosrdan prema protivničkim odbranama, spreman da kazni i najmanji propust. Majka mu je slikarka i dizajnerka nakita, a otac kipar. Jednom prilikom je izjavio:
“Fudbal je ono gdje moja kreativnost izlazi na vidjelo. Teren je moje platno, tu vidim rješenja, mogućnosti i različite načine kako se izraziti. Tražim izazov koji me uzbuđuje.”
Navijači Arsenala će vam reći da je jedan od najboljih igrača u istoriji kluba, ali je za kratko vrijeme postao i najomraženija ličnost. U Londonu je proveo osam godina, bio kapiten, postigao preko stotinu golova, osvojio nekoliko trofeja, ali ne i titulu u Premijer ligi, što mu je uspjelo u prvoj sezoni u dresu Mančester Junajteda.
Navijači Tobdžija mu nikada neće oprostiti prelazak na Old Traford. U prvom susretu sa Arsenalom nakon što je prešao u Mančester odlučio je da ne slavi gol. Samo je pokajnički digao ruke i spustio glavu. Ipak, bio je vrijeđan na sve načine, od zvižduka, preko uvrjedljivih transparenata, do ‘pljuvanja’ na društvenim mrežama. Ukupno je u Premijer ligi postigao 144 gola. Nakon što je napustio Englesku igrao je još tri godine za Fenerbahče i posljednju sezonu za matični Fejnord. Za reprezentaciju Holandije odigrao je 102 meča i postigao rekordnih 50 golova, od kojih je možda najbolje upamćen ostao onaj glavom u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine.
Arjen Roben
Munjevit ulazak sa desne strane u sredinu i udarac u dalji ugao. Zaštitni znak Arjena Robena. Ni danas nema igrača koji to čini bolje. Impresionirao je navijače širom svijeta punih 19 godina. Tokom karijere igrao je za pet klubova. Od matičnog Groningena, preko PSV, Čelsija i Reala iz Madrida do Bajerna u kojem igrao punu deceniju. Uvijek je bio jedan od ključnih igrača.
Osvojio je trideset velikih trofeja, uključujući Ligu šampiona (bio strijelac u finalu 2013. godine) i dobitnik je velikog broja individualnih priznanja. Postigao je blizu 200 golova, a da često nije imao problema sa povredama, vjerovatno bi imao i bolji učinak. Sa reprezentacijom Holandije, za koju je odigrao 96 mečeva uz 37 golova, igrao je finale Svetskog prvenstva 2010. godine.
Bez ikakve sumnje bila je to najteža odluka koju sam morao da donesem u svojoj karijeri. Radilo se o odluci u čijem su donošenju srce i um bili suprotstavljeni – rekao je 35-godišnji Roben kada je početkom jula objavio da završava karijeru, iako se pominjala mogućnost oproštajne sezone u holandskom prvenstvu kao i mogućnost izleta u MLS.
Vesli Snajder
Samo mjesec dana poslije Robena odluku o povlačenju objelodanio je još jedan igrač iz čuvene generacije reprezentacije Holandije – Vesli Snajder. Energičan, kreativan, lucidan – vjerovatno jedna od najboljih ‘desetki’ posljednje decenije. Karijera je trajala 17 godina tokom kojih je igrač, za kojeg Žoze Murinjo rekao da je idealan plejmejker jer asistira, ulazi u kazneni prostor i odrađuje velik posao za ekipu, osvojio 19 trofeja.
Tridesetpetogodišnji fudbaler je ponikao u Ajaksu, za čiji prvi tim je igrao od 2002. do 2007. godine. Potom je branio boje madridskog Reala, Intera, Galatasaraja, Nice i katarske Al-Garafe, u čijem dresu je i završio karijeru. Sa reprezentacijom Holandije, čiji je rekorder po broju utakimica (134), bio je vicešampion sveta 2010. godine, a u karijeri ima po jednu svjetsku i evropsku bronzu. Snajder je najveće uspjehe ostvario sa Interom sa kojim je osvojio triplu krunu 2010, a na kontroverzan način je ostao bez Zlatne lopte te godine, imajući u vidu kakvu je tada sezonu odigrao Lionel Mesi.
On je na zanimljiv način objavio da je završio profesionalnu karijeru. Na zvaničnom sajtu Utrehta, kluba iz grada u kojem je rođen, ali za koji nikada nije igrao, objavljeno je da je potpisao ugovor. Začkoljica je da se radi o tome da je na papir stavljeno da će sve utakmice Utrehta gledati iz svoje lože na stadionu.
Petr Čeh
Za velikog češkog golmana se zaista može upotrebiti floskula ‘forma je prolazna, klasa je vječna’. Jedan je od najboljih čuvara mreže u istoriji Premijer lige. Rekorder po broju utakmica na kojima nije primio gol (202), četvorostruki dobitnik prestižne nagrade ‘Premier League Golden Glove’ i jedini golman koji ju je osvojio sa dva različita kluba.
Osim toga, dobitnik je blizu trideset raznih individualnih nagrada. Kao devetogodišnjak imao je ulogu u TV seriji “Území bílých králů”. Uporedo je trenirao hokej na ledu, gdje je bio golman, i fudbal. Bio je napadač. Nakon loma noge oporavljao se među stativama i na kraju izrastao u vrhunskog golmana. Karijeru je započeo u mlađim kategorijama Viktorije Plzenj, a prvi profesionalni ugovor je dobio u Hmelu iz Blšanija 1999. godine.
Poslije dvije godine je prešao u Spartu iz Praga, a nakon samo jedne sezone u francuski Ren. Poslije dve godine u Francuskoj, Čeh je stigao u Čelsi gdje je ostao do 2015. godine. Sa Plavcima je osvojio 15 trofeja, uključujući četiri Premijer lige i FA kupa, kao i Ligu šampiona i Ligu Evrope. Posljdnje četiri godine dvodecenijske karijere bio je član Arsenala. Za reprezentaciju Češke branio je na 124 utakmice i prvi je na vječnoj listi.
Vjerovatno se svi zaljubljeni u fudbal sjećaju utakmice Reding – Čelsi iz oktobra 2006. godine kada je Čehu život visio o koncu. Poslije sudara sa Hantom na nosilima su ga odnijeli u svlačionicu. Operisan je i ugrađene su mu dvije metalne ploče iznad lijevog uva. Iako je prognoza bila da dugo neće na teren, ako ikada uopšte bude mogao, vratio se u januaru sljedeće godine. Nosio je zaštitnu kacigu bez koje nije smio da se bavi sportom i ona je postala njegov zaštitni znak.
Po završtku karijere vratio se drugoj ljubavi i fudbalski teren zamijenio hokejaškim, pošto je potpisao ugovor sa Gilford Finiksom, koji se takmiči u drugom rangu britanskog hokeja. Istovremeno radi kao tehnički direktor Čelsija.
Ćavi
Dvadesetog maja prošle godine, tačno 21 godinu, devet mjeseci i dva dana nakon što je kao 18-godišnjak debitovao za Barselonu Ćavi je završio karijeru, i to kao igrač katarskog Al Sada. Načinom igre je promenio ulogu veznog igrača i sigurno obilježio jednu eru u fudbalu. Bio je inteligentan, sposoban i kreativan organizator igre, koji se neprestano kretao, otvarao i dodavao loptu.
“Misli, misli, misli. Brzo. Podigni glavu, pokreni se, vidi, misli. Pogledaj oko sebe prije nego što primiš loptu, pogledaj da li ti je igrač slobodan. Odigraj. Iz prve. Brzo,” definisao je svoju igru prije skoro decenije u razgovoru za Gardijan.
Saigrači su ga zvali ‘Maki’, skraćeno od maquina (mašina). U karijeri je odigrao 940 utakmica, osvojio 32 trofeja među kojima i četiri titule u Ligi šampiona. Sa Španijom je bio prvak Evrope i svijeta. U La Masíju je stigao s 11 godina, a ostalo je istorija. Mesi gotovo sigurno ne bi bio to što jeste da pored sebe nije imao Ćavija, ali i Inijestu.
Oduvijek je želio da bude trener i sada radi u klubu gdje je završio karijeru. Mnogi ga vide kao budućeg trenera Barselone. Uostalom, učio je od najboljih i nikada ne propušta da Krojfa i Gvardiolu pomene kao uzore.
Fernando Tores
Jedan od najboljih španskih i evropskih napadača u 21. vijeku. Popularni ‘El Ninjo’ (klinac), je u svoje vreme bio brz, spretan, neumoljiv napadač koji je imao precizan šut, a krasila ga je i odlična igra glavom.
Ljubav prema fudbalu, ali i Atletiku usadio mu je djed, a mali Fernando je karijeru u pionirskom uzrastu počeo kao golman. Nakon dvije godine se preselio u napad gdje je vrlo brzo postao vidljiv njegov talenat. Kao desetogodišnjak postigao je 55 golova u sezoni za lokalni tim Rajo 13, što je bio signal za ljude iz Atletika da već naredne sezone u svoj omladinski pogon dovedu ovog perspektivnog dječaka. Tores je prvi profesionalni ugovor sa Jorgandžijama potpisao kao 15-godišnjak, bio je i kapiten, a za šest godina u prvom timu postigao je blizu stotinu golova.
Momak iz Fuenlabrade je za četiri godine uspio da ostavi neizbrisiv trag u Liverpulu, pa ga je ugledni londonski list Tajms uvrstio među 50 najvećih igrača u istoriji kluba sa Enfilda. Iako sa Crvenima nije osvojio nijedan trofej, paradoksalno, taj period predstavlja zenit njegove karijere, jer je po prelasku u Čelsi uslijedio veliki pad od kojeg se nikad nije oporavio.
Iako nije uspio da ni u jednom od klubova za koje je nastupao osvoji titulu prvaka, ostaće upamćeno da se kao član reprezentacije Španije dva puta popeo na tron namijenjen evropskim (2008. i 2012,) i jednom svjetskim šampionima (2010,) i da je sa 38 postignutih golova u 110 odigranih mečeva treći najbolji strijelac u istoriji španske reprezentacije. Bio je autor pobjedonosnog gola za Crvenu furiju u finalnom meču prvenstva Starog kontinenta sa Nijemcima u Beču. Našao se u idealnom timu ovog šampionata održanog 2008. a iste godine je uvršten u najbolji tim Premijer lige (sezona 2007/2008), te proglašen igračem sezone njegovog tadašnjeg kluba Liverpula.
Od klupskih trofeja sa Čelsijem se radovao osvajanju FA Kupa (2012), Lige šampiona (2012) i Lige Evrope (2013), dok je sa svojim prvim i poslednjim (evropskim) klubom Atletikom iz Madrida 2018. trijumfovao takođe u Ligi Evrope.
Poslednji put kao fudbaler izašao je na travnati teren 23. avgusta 2019. na utakmici čiji su akteri bile ekipe Sagan Tosua i Visel Kobea. Govoreći o budućim planovima Tores nije skrivao želu da jednog dana, kada stekne neophodno iskustvo, kao trener i menadžer radi u svom madridskom klubu.
Samjuel Eto
Za neke najbolji afrički igrač svih vremena, ali o tome bi se moglo diskutovati. Ono što je činjenica, to je da je imao blistavu karijeru u kojoj je osvojio 18 trofeja, najviše dok je nastupao za Barselonu i Inter. Eto je u bogatoj karijeri igrao i za Real Madrid, Čelsi, Leganes, Espanjol Majorku, Anži, Everton, Sampdoriju, Antaliju, Konju i na kraju Katar SC.
Kamerunac je četiri puta bio izabran za najboljeg afričkog fudbalera godine, vlasnik je olimpijskog zlata, a sa Kamerunom je dva puta osvojio Afrički kup nacija.
“Moj sljedeći izazov biće da kao trener osvojim barem onoliko trofeja koliko sam osvojio kao igrač,” poručio je nedavno, otkrivši da mu je trenerski uzor Pep Gvardiola jer smatra da je važno pobjeđivati sa stilom.
Pored nabrojanih asova, tokom 2019. je još mnogo fudbalera koji su ostavili značajan trag na fudbalskoj mapi i obiljležili početak 21 vijeka okačilo kopačke o klin. Između ostalih Dijego Forlan, Tim Hauard, Andrea Barzalji, Ešli Kol, Patris Evra, Baštjan Švajnštajger, Abu Diabi, Alberto Akvilani, Klaudio Markizio, Dimitar Berbatov, Ezekijel Laveci, Filip Senderos…
(Sportklub.rs)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu