Scena druga: Beograd. 2022. Sazonova 83, Košarkaški savez Srbije. Povratnik na klupu Srbije je Svetislav Pešić. Posljednji put Srbija je bila svjetski prvak kada je baš Kari bio selektor.
Njegov povratak srpski mediji su prenijeli pod naslovima “Last dance” i svi smo izrazili nadu da će baš Pešić da nam vrati osmijeh na lice i da ćemo sa njim opet pjevati himnu i hvaliti se kako nam je ponovo sa svojim timom donio svjetsko zlato.
Zato smo ga na početku razgovora pitali da li se osjeća kao spasilac srpske košarkaške reprezentacije?
– Došao sam kao spasilac, ali tako ne vidim sebe. Prošlo je 20 godina, promijenili su se prioriteti, život se mijenja, pa se i mi mijenjamo ili treba da se prilagođavamo. Smatrao sam da samo uređeni sistem sportskog sektora i profesionalni prilaz može da održi kvalitet i donese rezultate koje je bivša država postizala, te da se i dalje stvara kontinuitet, ne samo kada je u pitanju seniorska reprezentacija već i kada su u pitanju sve mlade reprezentacije. Prihvatio sam funkciju samo pod jednim uslovom, a to je da budem profesionalni trener zato što ne vidim posao samo kao trenera koji bira ekipu i priprema je za jednu utakmicu i takmičenje, već vidim svoju ulogu u jednom kompletnom paketu koji se zove košarka – počeo je priču za “Blic” Pešić.
Na pitanje kako je zadovoljan stanjem koje je zatekao u Beogradu, selektor se nasmijao.
– To ćete morati da me pitate 1. marta jer ćemo tada završiti dva prozora. Trenutno, dosta putujem po Srbiji, gledam utakmice ne samo Partizana i Crvene zvezde već i ostale, gledam i ABA ligu i KLS, ponekad odem i u dvoranu, mada se čuvam korone.
Prekinuli smo ga za trenutak da bismo ga upitali šta je ono što je tražio da mu objasne.
– Pitao sam šta znači “kult reprezentacije” o kome svi pričate i do sada mi niko do kraja nije objasnio šta to znači. Ja znam šta znači reprezentacija, znam puteve reprezentacije, i vrlo dobro znam koliko reprezentaciji znače igrači. Da li svima isto toliko znači reprezentacija koliko igračima, na putu sam da, nadam se, do 1. marta otkrijem, pa me zovite da vam kažem. Uopšte ne smatram da neko treba da igra za reprezentaciju samo zato što voli svoju zemlju već treba da igra za nacionalni tim ukoliko smatra da svojim učešćem i igranjem za isti može da bude bolji. Reprezentacija, prije svega predstavlja mjesto gde se ujedinjuju interesi, gdje se sve klupske zastave stavljaju u jednu, pa onda tako i vi iz medija ne govorite u 1. licu jednine već množine. Pišete „mi”, a ne „ja” ili „ti”. To je nešto što mi u košarci bismo voleli da imamo. Za mene je izazov da razumijem zbog čega na najvažnijoj utakmici u istoriji srpske košarke, ili u jednoj od najvažnijih, a to je bila utakmica za plasman na Olimpijske igre u Beogradu, dvorana bude polu-prazna. OK, da uzmemo u obzir okolnost da nije mogla dvorana da bude puna zbog kovid protokola, što jesu objektivne okolnosti, ali za očekivati je da na takvim mečevima koji su od egzistencijalne važnosti – a igrati na Olimpijskim igrama je san svakog sportiste – onda se očekuje mnogo veće interesovanje nego što je bilo na toj utakmici. Vidjećemo kako će to biti u budućnosti.
A onda i priznanje.
– Uvijek sam govorio da reprezentaciju ne čine samo igrači i treneri i KSS, već da je ona prije svega reprezentacija svih klubova, igrača, trenera… Smeta mi i ljut sam kada se govori da igrači ne žele da igraju za reprezentaciju jer to nije istina. Svi ti igrači su prošli kroz sve selekcije, 99%, oni su već pokazali sportski interes, svoju pripadnost i želju da igraju za nacionalni tim, jer su učestvovali na svim evropskim i svetskim prvenstvima u mladim kategorijama. Koliko znam, vrlo rijetko se desi da jedan mlad igrač, kandidat za 16, 18, 20 otkaže, a ako otkaže ili je to zbog škole ili neke povrede. Nekada je reprezentacija bila cilj svakog igrača, i ona to jeste i dalje, ali svi moraju da znaju da se prioriteti menjaju, jer danas svakom mladom košarkašu želja nije samo da igraju za Zvezdu i Partizan ili za reprezentaciju, nego kasnije i u NBA. Ja smatram da je to OK i da je to dobro. Ili da ode da igra za neke najbolje evropske klubove i to je sa mog gledišta sasvim normalno.
Jasno je bilo na šta je selektor aludirao, na prozore i nemogućnost igrača da se odazovu pozivu.
– Ogroman broj utakmica i sistem takmičenja kakav imamo na nivou u Evropi je takav da i pored najveće želje, a mi smo imali nekoliko igrača i u ovim prozorima koji su željeli i insistirali kod svojih trenera da igraju, međutim, nisu dobili odobrenje zato što su se 25. i 26. novembra igrala kola Evrolige. Imamo sistem takmičenja o kojem možemo da pišemo i knjigu i objašnjavamo da nismo u mogućnosti da računamo na sve igrače. Ne na najbolje, već na sve igrače koji su potencijalni reprezentativci. To je nešto što nije dobro ni za nas ni za navijače, a ni za igrače, a ni za FIBU, sistem takmičenje, međutim, kao što sam već rekao problema nema, to je izazov i to je nešto što sa druge strane nama koji smo zaduženi za reprezentaciju daje mogućnost da vidimo bolje koji je naš potencijal i da damo šansu igračima koji možda, da su svi kandidati na raspolaganju, ne bi dobili.
Riječ po riječ i stigli smo i do famoznih prozora. Srbija je ostvarila polovičan učinak u novembru – pobjedu i poraz. Pitamo selektora da li je zadovoljan.
– Nalazimo se na početku novog olimpijskog ciklusa koji je sada kraći od prethodnih, i sa jedne strane kada reprezentacija igra, onda što neki kažu, trebalo bi da igraju najbolji. Ja ne kažem da treba da igraju najbolji već oni koji se najbolje slažu u reprezentaciji. Oni su tada tim. Nijednog igrača koji su igrali u prvom FIBA prozoru nisam trenirao do sada, niti je ijedan radio sa mnom tako da je to za mene lično dobra stvar, naravno pod uslovom da pobjeđujemo jer mi možemo da pričamo o podmlađivanju reprezentacije ili nekom kontinuitetu međutim, mi moramo da se kvalifikujemo za Svjetsko prvenstvo. To iz perspektive vaše i naših ambicioznih navijača izgleda kao da je to sve već urađeno, kao što smo se kvalifikovali i za Olimpijske igre, ali nažalost, ili je dobra stvar, košarku danas igraju svi. Mi smo se malo i smanjili, nema nas više 20 miliona nego mnogo manje, prioriteti su se promijenili.
Zastao je samo da uhvati dah.
– Ono što se vidjelo na ove dvije utakmice, jeste da nas naši protivnici još uvijek gledaju kao reprezentaciju bivše Jugoslavije, kao olimpijske pobjednike, svjetske prvake, evropske… Ali nije to baš tako. Mi moramo da ukupnu organizaciju prilagodimo novim uslovima i da se borimo da ne izgubimo svoju reputaciju o identitetu koji je stvaran godinama da bismo bili kompetitivni. Zadovoljan sam pristupom, svi igrači koje smo pozvali su došli i svi su dobro radili, bili su angažovani. Malo nam je žao što smo izgubili meč protiv Belgije, međutim, analizirali smo i znamo zašto se to desilo. To jeste poraz, ali ne veliki, zato što smo igrali protiv selekcije koja nije Španija ili nije Francuska, ali jeste reprezentacija koja u svojim redovima ima kontinuitet, puno internacionalaca, igrali su na svom terenu… I pored najveće želje igrača da budemo tim i da djelujemo kao tim, mi još nismo napravili taj kompletan timski prilaz. Nadamo se, od akcije do akcije da će sve biti bolje. Meni je dosta stvari već razumljivije, tako da ja napredujem, a nadam se i igrači.
Ali kao što je već nekoliko puta do sada ponovio, sve ovo za njega predstavlja izazov. Zbog izazova je i prihvatio funkciju selektora.
– Pravo da vam kažem, sa vođenjem kluba sam bio definitivno raščistio. Koga ja više mogu da treniram? Šta me može motivisati? Na klupi Srbije ne pravim karijeru niti imam želju za bilo kakvom afirmacijom ili dokazivanjem, ali uvijek postoji izazov. Možda sam prelomio zato što sam dugo živeo u inostranstvu, pa sam jednostavno poželio da više vremena provedem u Srbiji. Sljedeći razlog je što nas već prozivaju po Evropi da više nismo to što smo bili, a ja mislim da to nije baš tako. Možda sam prelomio i zbog ponosa da još jednom pokažemo da naša košarka nije prošlost. Zato što vidim da bismo mogli još nešto da uradimo za košarku, prije svega Savez i klubovi bez kojih je to praktično nemoguće, klubovi su preuzeli previše vlasti po mom mišljenju, ali to nije samo kod nas nego u svim zemljama i treba stvarno da se okrenemo da vidimo šta bismo mi svi u Srbiji, svako na svoj način mogli da uradimo da nam ta košarka bude još bolja i uređenija i sa aspekta određenih pravila. Da imamo profesionalnu ligu, piramidu sistema takmičenja od omladinske do KLS-a. Na koji način, vidjećemo. Početak je olimpijskog ciklusa, a ja sam taj ciklus od četiri godine uvijek i životno volio, jer taj koji je izmislio taj ciklus od četiri godine vjerovatno postoji razlog za to jer za to vrijeme ti završiš osnovnu, srednju školu, fakultet. Te četiri godine su godine u kojima napreduješ. Zato i sada smatram da mi ovdje u Srbiji, kada je košarka u pitanju, možemo da napredujemo i da ne govorimo samo kako bi reprezentacija trebalo da se kvalifikuje na Olimpijske igre 2024. što jeste naš cilj i izazov nego da vidimo kako ukupno da do Pariza možemo da uredimo još bolje košarku. Tu vidim svoju misiju u tom pogledu – zaključio je Pešić.
O NBA igračima se pišu romani
Na pitanje da povuče paralelu, ako se ona uopšte može izvući, između generacije koju je vodio 2002. i ove sadašnje, istakao je:
– Mi smo dosta toga prošli za ovih 20 godina. Pojavili su se izuzetni košarkaši i košarkašice, danas svi pričaju o našima u NBA, a manje se priča o igračima kalibra Kalinića, Lučića. O Bogdanoviću, Bjelici i Jokiću se pišu romani, što je sasvim razumljivo s obzirom da igraju u Americi, međutim malo se piše i malo se govori o svim našim igračima koji igraju u evropskim klubovima koji prave fantastične rezultate. Oni su u svojim timovima glavni igrači. Blizu smo da dobijemo svoj trenažni centar i to ide u dosta dobrom smjeru, nadamo se da taj trenažni centar će biti samo početak u stvaranju akademije ne samo za igrače, a ne samo za trenere. Nadamo se da će to biti početak stvaranja jednog internata gde će se školovati i igrači i treneri.
Evropska košarka mora da ima identitet
Pešić je realan. Zna da dosta stvari u srpskoj košarci mora da se mijenja.
– Ako gledamo košarku onako baš sa jednog stručnog aspekta onda pored izbora igrača mladih i primjenljive metode treninga na ove mlade igrače sve pada u vodu ako ne postoji adekvatan sistem takmičenja, a vidimo kakav je sistem takmičenja u Evropi. To ni ludaci više ne znaju šta se sa tim dešava, i to dugo traje, iako svi ti učesnici u tom sistemu, odnosno ti koji treba da nose tu odgovornost pokušavaju da nam objasne kako se dalje košarka razvija kako se mnogo bolja košarka igra nego što se igrala ranije. Ja ne mislim to. Mislim da evropska košarka ukupno gledano zaslužuje svoj identitet, da treba da se približava NBA, kao i NBA što se približava na vrlo racionalan način evropskoj košarci i da uzimamo od NBA ono što je dobro i primjenljivo za nas, ali da ne izgubimo identitet, a kada govorimo o identitetu, to podrazumijeva i sistem takmičenja koji apsolutno nije adekvatan i primjenljiv na trenutni razvoj košarke.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu