Ljetos je za primarni cilj određen prekid petogodišnje dominacije Crvene zvezde, dok je sekundarni bio iskorak na međunarodnoj sceni kroz plasman u Ligi Evrope, umjesto prošlosezonske Lige konferencije.
Izvršena je velika rekonstrukcija igračkog kadra, promijenjen je i stručni štab, a neke bombastične izjave čelnih ljudi navodile su navijače da povjeruju da bi to zaista moglo da bude – to.
Vrlo brzo je, međutim, postalo jasno da takve priče nemaju utemeljenje u realnosti i da Partizan čeka mučna sezona. Još jedna u nizu. No, krenimo redom.
Odlazak Stanojevića i “daj šta daš” nasljednik
Ubrzo po završetku prošle sezone u kojoj su crno-bijeli ispustili pet bodova prednosti u odnosu na Zvezdu i ostali bez toliko čekane titule, Aleksandar Stanojević se povukao sa mjesta trenera. Kratak period do početka priprema stavio je na čelnike ogroman pritisak u izboru nasljednika. Morali su da djeluju ekspresno i „preko noći“ pronađu rješenje.
Dvocifreni broj trenera se dovodio u vezu sa Parnim valjkom. Od Marka Nikolića, Vladimira Ivića i Slaviše Jokanovića, preko Andree Pirla i Aleksandra Vukovića, pa do Darka Milaniča i Save Miloševića. Ne pamti se kada je lista sa imenima bila duža. Uzalud.
Kada su ostali bez prvog, drugog, trećeg, petog, desetog pika, a vrijeme do starta nove kampanje praktično iscurilo, donijeta je odluka da se izvuče „džoker“ iz rukava u vidu Ilije Stolice. Kako se moglo čuti, isključivo na insistiranje predsjednika Milorada Vučelića je nekadašnji strateg Voždovca stavljen na klupu.
Zarad mira u kući ili nečega drugog, i sportski sektor na čelu sa tadašnjim sportskim direktorom Ivicom Ilievim se povinovao “daj šta daš” epilogu potrage za šefom struke. Iako daleko od toga da je isti bio po volji.
Revolucionar koji to nije i zakasnela reakcija
Stolica je na promociji od strane Ilieva predstavljen kao revolucionar u srpskom fudbalu, trener modernih shvatanja, sličnih Pepu Gvardioli, koji će Partizanu donijeti sve ono za čime su navijači čeznuli – kvalitetne igre i dobre rezultate.
Pod tepih su gurnute (u najmanju ruku) ne tako sjajne epizode u Vojvodini, Olimpiji i mladoj reprezentaciji Srbije, ma koliko one bile uslovljene i nekim „spoljnim“ faktorima.
Ipak, prebrzo je ono što se guralo pod tepih počelo da isplivava na površinu. I donijelo je poražavajuću spoznaju.
Odlazak dvocifrenog broja igrača – od kojih su neki kod Stanojevića bili i nosioci, poput Miloša Jojića, Nemanje Miletića, Lazara Markovića i Aleksandra Miljkovića – i kašnjenje sa angažovanjem njihovih zamjena (od bitnijih faktora na vrijeme su stigli samo Svetozar Marković, Patrik Andrade i Aleksandar Filipović; Fuseni Dijabate je došao tik pred Superligu, a kasnije i Kristijan Belić, Hamidu Traore i Andrija Pavlović), uz nedovoljno kvalitetno odrađene pripreme u Ptuju, doveli su do toga da Partizan početak prvenstva dočeka potpuno nespreman i neuigran.
Krah prije nego što je i valjano počelo
A kada je tako kiks vas sačeka iza vrata. I tu ne pomaže ni naizgled dominantna uvertira kroz trijumf nad Javorom u Ivanjici (4:0).
Odlazak na niški Čair u drugom kolu ogolio je sve probleme crno-bijelih. Spasen bod iz penala u dubokoj nadoknadi (3:3) najavio je početak kraja Stolice na klupi.
Uslijedio je remi bez golova sa TSC na premijeri u Humskoj, pa poraz u Novom Pazaru, te ispadanje od AEK Larnake već na startu kvalifikacija za Ligu Evrope. Partizan je upao u minus fazu, a još nije ni počelo kako treba.
Onaj sekundarni cilj u sezoni je odmah prekrižen, a i primarni je pretvoren u nemoguću misiju pošto je Zvezda kroz svega četiri kola stekla sedam bodova prednosti.
Momentalna reakcija je bila neophodna, da se spase što se spasti može. Ako se može.
Stolici je uručen otkaz 11. avgusta. I sve to pošto je prethodno klub napustio sportski direktor Iliev. Revoltiran dešavanjima i, kako se moglo čuti, predugom i neosnovanom podrškom dotadašnjem treneru od strane predsednika Vučelića, nekadašnji napadač je riješio da prvi napusti brod koji tone.
Petrićeva era
Umjesto Ilieva, sportski direktor je postao Ivica Kralj, a Stolicu je zamijenio Gordan Petrić.
Samo jedan meč, protiv Mladosti GAT, imao je Petrić prije nego što je uslijedilo ono „biti ili ne biti“ za Evropu u vidu plej-of dvomeča protiv malteškog Hamruna.
Uz manje ili više muke, crno-bijeli su izborili prolaz u grupnu fazu Lige konferencija i spriječili totalnu kataklizmu od sezone prije nego što je jesen i kalendarski počela.
Na gurku je Parni valjak išao pod vođstvom Petrića u uvodnih nekoliko mečeva, prije nego što je konačno upalio. Tamo gdje je bilo i najpotrebnije – u Vječitom derbiju. Sjajnu predstavu je Partizan prikazao u okršaju sa najvećim rivalom, ne računajući uvodnih pola sata. Na kraju bio i bliži trijumfu, ali je meč okončan remijem 1:1.
Ipak, bila je to utakmica u kojoj je ekipa shvatila da može mnogo više od prikazanog do tada.
Potpuno relaksirana od strane trenera koji pleni mirnoćom, konačno je prodisala. Raširila je krila, krenula uzlaznom putanjom i počela da niže dobre rezultate na oba fronta.
Period koji je probudio nadu
Ako izuzmemo kiks kakav se viđa jednom u deset ili više godina – poraz od drugoligaša Radničkog iz Sremske Mitrovice na startu Kupa Srbije – Partizan je od početka septembra do pred kraj oktobra imao fantastičan period.
Ređale su se dominante pobjede sa po četiri i više golova razlike u ligi. Poslije skoro 100 dana crno-bijeli su se vratili u status prvog pratioca Zvezde i primakli se na podnošljivih pet poena zaostatka.
Uz to, igrali su izuzetno, daleko iznad očekivanja, u veoma teškoj grupi Lige konferencije sa Nicom, Kelnom i Slovačkim. Izborili su proljeće sa drugog mjesta, a na tom putu upisali su dva velika trijumfa nad njemačkim predstavnikom kroz samo sedam dana.
U dva navrata oboriti na pleća ekipu iz jedne od liga „petice“ vanredan je uspjeh za srpski klub. Nešto što se u novijoj istoriji nije događalo, Petrićevi crno-bijeli su učinili.
Sve su to bili dovoljni razlozi da oči ponovo zaiskre od zadovoljstva, a pozitivna jeza prodrma tijela svih navijača.
„Da nije ovo, ipak, „ta“ sezona?“, provijavala je misao koja je crno-bijelom dijelu javnosti stvarala toliko lijep osjećaj, da se malo ko usudio da povjeruje da bi tako nešto moglo biti istinito. Više se to graničilo sa pričom koja dobija primjese bajke.
A poznato je da nemaju sve bajke srećan kraj. Ma koliko određena poglavlja ukazivala na to da mora doći do „hepi enda“. I sa tim će se, po svemu sudeći, susresti i Partizan.
Crno-bela bajka bez srećnog kraja
Sve ono lijepo što je pisano tokom septembra i većim dijelom oktobra, ižvrljano je u proteklih dvadesetak dana.
Kako se jesenji dio sezone bližio kraju, tako je let postajao pad koji nije mogao biti zaustavljen. Neuspjeli pokušaji da se tim zadrži na visini do odlaska na veliku pauzu rezultirali su prosipanjem svega dobrog što je napravljeno.
Fizički i psihički izmorena ekipa ponovo je upala u ono neprepoznatljivo stanje sa početka sezone. Kao posljedica toga, dogodio se remi sa Javorom (3:3), pa nedugo zatim i poraz od subotičkog Spartaka (0:1).
Dva ogromna kiksa u Humskoj vratili su crno-bijele tamo gdje su bili pre dolaska Petrića, pa ih još i dodatno gurnuli na, za ovu sezonu, rekordnih minus 10 u odnosu na Zvezdu.
Sa tom razlikom će Parni valjak dočekati drugi dio sezone. Zato se, kada se sve sabere i oduzme, prvi dio mora smatrati izuzetno lošim.
Istina, bilo je nekih veoma lijepih momenata, ali nedovoljno za aptetite navijača koje zadovoljava samo srebrnina. A tako nešto je i ove sezone pretvoreno u nemoguću misiju. Pisanje crno-bijele bajke sa srećnim krajem mora još malo da sačeka. U međuvremenu, za utjehu ostaje priča zvana drugo uzastopno proljeće u Evropi.
Na startu nokaut faze Lige konferencije stoji Šerif. Moldavci su rival koji ostavlja dovoljno prostora za vjeru u barem jednako dobar rezultat kao prošle sezone kada se stiglo do osmine finala istog takmičenja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu