Fudbal

Orlovi, kad ako ne sad: Vrijeme je, više nema izgovora

Roterdam. Godina je 2000. Jun 25. NegdJe oko 20 časova. Savo Milošević postiže počasni gol i sudija Hose Marija Garsija-Aranda označava kraj. Kraj sivila za „plave“ na toj utakmici, a početak crnila za „plave“ i zatim crvene u godinama koje su uslijedile. Kako su se nizale, tako je postajalo sve mračnije.

dragan stojkovic piksi
FOTO: SPORTAL.RS/SCREENSHOT

Debakl od Holandije rezultatom 6:1 u četvrtfinalu Evropskog prvenstva bolio je mnogo. Djelovalo je tada da malo šta može boljeti više. Ali, kao što uvijek može mračnije, uvijek može i više. Boljeti.

Zato što će uslijediti period tokom kojeg bi porazi u četvrtfinalima postali izuzetno prihvatljivi. I poželjni. Veoma poželjni. Nešto što se može okarakterisati kao lijep san.

Samo neka je reprezentacija tu, među najboljima na Starom kontinentu, pa neka gubi i sa 6:1. Niko se neće ljutiti. Toliko se percepcija promijenila. Toliko su se očekivanja srozala.

Fudbaleri Srbije i Crne Gore nisu uspjeli da odu na EP
FOTO: EPA/SRDJAN SUKI

Ali reprezentacije više nije bilo. Nigdje. Ni među osam, ni u 16, pa ni kada se društvo proširilo na 24 selekcije. Kada na Prvenstvu Evrope nije igrao samo ko nije htio, a do osmine finala je stizao svako ko je uložio minimalni napor, prenosi Sportal.

Možda se zaista i nije htjelo? Kako drugačije objasniti to što je svaki, baš svaki pokušaj završen neslavno?

A nije da je trud uvijek izostajao. Bilo ga je. Nekada više, nekada manje, ali uglavnom prisutan. Barem je tako djelovalo.

Pokušavalo se svašta…

Rotirali su se selektori. Sa onima koji su imali prefiks “vršilac dužnosti” ukupno ih je bilo 18. Strani i domaći, legendarni i početnici, pa i tročlana komisija.

Mnogo je igrača defilovalo kroz državnu selekciju. Brojni sa fantastičnim karijerama u vrhunskim klubovima, najveći dio njih sa dovoljno velikim kvalitetom da se makar jedan kvalifikacioni ciklus okonča na pravi način.

Naravno, smjenjivani su i predsjednici fudbalskog saveza. Kao i potpredsjednici i ostali funkcioneri kada se vjerovalo da se promjene moraju započeti sa vrha.

Nekada su izmišljane i funkcije kako bi se našlo mjesta za nove ljude. Računalo se, više ljudi – više ideja – veća šansa za uspjeh. Kakva zabluda…

Sve se činilo. Apsolutno sve. Kretalo se ispočetka i mijenjalo nekoliko puta. Čak su se mijenjala i imena države, njena granica i himna, boje i grbovi, i nadimci timova. Sve. Samo je jedno ostalo isto – Srbija nije zaigrala na Evropskom prvenstvu.

Sada je već skoro 23 godine od onog Roterdama. Tadašnji osnovci postali su porodični ljudi. Proći će i 24 do narednog kontinentalnog šampionata u Njemačkoj. Mnogo je. Previše. Za sve, pa i za Srbiju.

Kada se pogledaju imena selekcija koje su tokom prethodne dvije decenije uspijevale da se nađu na završnom turniru, utisak postaje još gori. Bez namjere da se neka od njih omalovaži, razumije se.

Početi od Albanije ili Letonije? Ili možda Finske i Sjeverne Irske? Zašto ne spomenuti istorijski poduhvat Sjeverne Makedonije i duboko joj se nakloniti? Pa i Islandu, naravno, toj ledenoj zemlji sa brojem stanovnika približnom Novom Beogradu.

Kakvo tek poštovanje zbog osvojene titule 2004. ukazati Grčkoj, državi koja je do tada samo dva puta bila dio velikih takmičenja? Teško je naći prave riječi…

No, hajde, takva čuda se događaju jednom ili nikada. Ne treba ih uzimati kao reper. Ali činjenicu da su dio završnog turnira od 2000. do danas jednom ili više puta bile i Republika Irska, Vels, Bugarska, Mađarska, Slovačka, Rumunija i Slovenija svakako treba. I mora.

Ako ćemo krenuti putem podjele evropskog fudbala na najviši, srednji i niži nivo, onda su te reprezentacije negdje u ravni sa srpskom. Samo znatno bliže nivou ispod. A, opet, jedino je Srbiji izostao plasman na EURO.

Dobro, izostajao je i jednoj Škotskoj. Cijelih 25 godina. A onda su Škoti u odlučujućem meču za prošli EP ukrstili koplja sa „orlovima“ u Beogradu i pobijedili.

Srpskom timu je duel iz kišnog novembra 2020. protiv Ostrvljana bio možda i najbolja prilika da se plasira na EP.

Meč na svom terenu sa, objektivno, slabijim protivnikom. Atmosfera na dobrom nivou, poslije uvjerljive igre i trijumfa nad Norveškom u polufinali baraža. Sve se crtalo da se apstinencija prekine baš tada.

Bilo je potrebno odigrati dovoljno dobro, ne najbolje što se može, samo dovoljno dobro kako bi se rutinski osigurao put na EP. Samo…

Dušan Vlahović
FOTO: EPA/GEORGI LICOVSKI

Uvijek je crno lakše pretvoriti u još crnje, nego mu ubaciti vedrije nijanse. Poslije Škota je bilo vjerovatno i najcrnje u protekle dvije dekade, iako je konkurencija u Azerbejdžanima, Estonijama, Slovenijama i Albanijama izuzetno velika.

Neka bude da je, uistinu, pred svitanje najmračnije. Neka se ovoga puta konačno ukaže svjetlost na kraju tunela zvanom kvalifikacije za Evropsko prvenstvo.

I zato – Piksi, „orlovi“, red je. Pravac Njemačka! Prvi izazov je večeras od 20.45, a zove se Litvanija!

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu