Jednu je već prvi dan prodaje ugrabio možda i najvatreniji i najposvećeniji navijač Borca Vladimir Šutvić kako bi na vrijeme rezervisao mjesto na Gradskom stadionu, a ujedno i dodao još jednu slagalicu u svoj mozaik koji marljivo popunjava.
Naime, popularni Šutva bavi se skupljanjem ulaznica, dresova, šalova, zastavica… i drugih rekvizita koji na sebi imaju ispisano ili ugravirano ime njegovog Borca. Kažemo njegovim jer ga on zaista tako doživljava!
Jedan je od rijetkih koji je bio na tribinama ili najčešće sa fotoaparatom u ruci na atletskoj stazi kada je Velikan iz Platonove tavorio među prvoligašima. Tugovao je nakon posrnuća i radovao se svakoj pobjedi u posljednjih 20 godina, a zahvaljujući hobiju i pasiji do tančina upoznao Borčevu istoriju od daleke 1926. godine kada je u zadimljenoj kafani „Putnik“ grupa mladića predvođenih Veselinom Maslešom odlučila da osnuje ovaj fudbalski klub.
Šutvić je sa ekipom Srpskainfo dječački iskreno podijelio male tajne svog hobija. Zaista se moglo osjetiti da uživa u svakoj sekundi pričajući o Borcu, te zgodama i nezgodama na svom putovanju.
U svojim albumima ima više stotina ulaznica sa utakmica Borca bilo da se radi o domaćim ili međunarodnim i to iz različitih perioda 97-godišnje istorije kluba. Ove iz 21. vijeka posložene su bez ikakvih “rupa”. Dosta dragocjenih papirića već je požutjelo, na nekima su izblijedjela slova, a svaka ima svoju priču… Ono što je u startu neobično jeste da je rođeni Sarajlija i da se u Banjaluku doselio kada je imao 18 godina. Ljubav se rodila na prvi pogled…
– Moj otac se bavio atletikom u Atletskom klubu Sarajevo, a i dan danas je rekorder BiH u skoku s motkom. Da nije bilo rata sigurno bih navijao za taj klub, što zbog oca, što zbog činjenice da sam iz Sarajeva. Ipak, rodni grad napustili smo 1996. godine i preselili u Rudo, a 2003. smo sticajem okolnosti doselili u Banjaluku. Mnogi se zbog toga čude kako osjećam Borac jače nego oni koji su rođeni u ovom gradu. Eto, nekako osjetim, ne znam ni ja kako – počeo je priču Šutvić.
Odlasci na Gradski stadion i gostovanja postali su obaveza. Crveno-plava krv je počela da teče kroz vene, a potom se javila strast prema hobiju koji je danas itekako ozbiljna kolekcija.
– Počeo sam da idem na utakmice, krenuo na gostovanja i nekak ospontano počeo da skupljam ulaznice. U prvim godinama nisam ih ni čuvao, dosta ih je izgužvanih završilo u džepovima, a kasnije ko zna gdje, jer su u tinejdžerskim godinama neke druge stvari bile prioritet. Sistematično sam počeo da skupljam posljednjih desetak godina. Na početku sam ulaznice ostavljao u kovertama, a onda počeo da ih sortiram. Uglavnom su to bile novije ulaznice, ubrzo sam u Zagrebu kupio albume za novčanice koji ponajviše odgovaraju ovom hobiju. Pored onih koje sam imao, počeo sam da ih tražim kroz priču sa ljudima, sajtovima za oglašavanje, putem Fejsbuk grupa… Tako je počelo – naglasio je Šutvić.
Ova zajednica ljudi sa istim interesovanjem prilično je mala, pa se uglavnom dobro poznaju i dijele iste vrijednosti. Nerijetko jedan drugom izađu u susret i učine ono što vam ne bi učinili ni oni koji vas dobro poznaju.
– Svi koji se bave skupljanjem ulaznica prilično su susretljivi jer znaju da smo svi ludi za tim komadićem papira. U Sarajevu, Mostaru, Srbiji i zemljama okruženja to je dosta razvijenije nego kod nas. U Banjaluci znam samo jednog mlađeg momka koji je uz mene počeo da se bavi ovim i zato su mi se mnogi obradovali jer sada konačno mogu da dođu i do neke ulaznice iv ovog grada. Tragajući za ulaznicama upoznao sam mnogo ljudi. Uskoro ću u Beogradu da se nađem sa jednim kolekcionarom, poznajem jednog Zagrepčanina koji ima više stvari u kući nego što ih imaju u Dinamu, a imam kontakate i sa kolekcionarima iz drugih evropskih zemalja. Draž ovoga hobija je što nikada ne znate u kom trenutku i odakle će papirić „iskočiti“. Tako sam prije nekoliko dana donio dvije iz sedamdesetih godina. Jedan drug me pozvao i rekao da je na djedovoj vikendici u nekoj knjizi našao nešto što bi mene zanimalo – istakao je Šutvić.
Najstarija ulaznica koju posjeduje datira iz 1961. godine sa utakmice protiv Čelika, a za neke priznaje da bi dao mnogo toga.
– To je sezona u kojoj je Borac prvi put izborio plasman u elitni rang i sigurno mi je jako draga. Zanimljivo je da imam više ulaznica sa gostovanja nego iz Banjaluke jer se sa ovim hobijem niko nikada nije ozbiljnije bavio. Ima mnogo navijača, hroničara koji su redovni na Gradskom stadionu, ali jednostavno nisu ostavljali ulaznice. Tako, na primjer, imam dvije karte sa gostovanja Borca u Briselu protiv Anderlehta, ali nemam iz Banjaluke. Za nju bih dao ozbiljnu ponudu, ali se plašim da ona jednostavno ne postoji jer sam pokušao da dođem do nje svim raspoloživim kanalima. Imam samo njenu fotografiju koju sam vidio kod jednog kolekcionara iz Belgije, ali je on naravno izričit da ne može da mi je ustupi ni pod kojim uslovima. Nemam ni ulaznicu sa prvog Borčevog evropskog gostovanja u Luksemburgu, ali bar imam razglednicu koju je ekspedicija crveno-plavih poslala u redakciju “Glasa”. Nemam ni kartu sa finala Mitropa kupa, a pokušao sam takođe na sve načine. Putem grupa, kontaktirao ljude iz Fođe, iz kluba… To su neke koje bih baš volio da imam. Ne bih žalio novac da dođem do njih, ali sam svjestan da šanse minimalne. Ipak, ne odustajem od svoje borbe (smijeh) – naglasio je Šutvić.
Kada je počeo da skuplja ulaznice ideal mu je naravno bila ona iz finala Kupa Jugoslavije iz 1988. godine protiv Crvene zvezde. Danas ih ima tri, ali to nije poenta priče.
– Na poleđini jedne piše „Piksi p…a“ (smijeh). Jedna od dražih mi je kada smo ušli u Prvu ligu iz 1989. godine, a na poleđini je čovjek čak pisao ko je dao golove iz penala protiv Proletera – istakao je naš sagovornik.
Svakako je vrijedna i ona iz prvog finala Kupa Jugoslavije iz 1974. godine kada je trofej otišao u Split.
– Imao sam dobrih, masnih ponuda za nju. Jedan čovjek iz Splita mi je što se kaže nudio oca, majku, ženu… Ipak, nisam ni pomislio da je prodam. Iako nismo osvojili trofej ova ulaznica mi je jako vrijedn auspomena posebno što na poleđini imam potpise svih učesnika finala koji su nosili dres Borca. Splićani su ludi za njom, ali šta da im radim. Ne bih dao nijednu kartu koju nemam duplu, nema tih para – nasmijao se Šutvić.
Za ulaznice nije dao mnogo novca, ili ih dobije besplatno ili plati simboličnu cijenu otprilike koliko su i koštale. Ipak, kada je kolekcija dresova u pitanju, situacija je malo drugačija. Njegove police krasi stotinjak fudbalski, košarkaških, rukometnih i odbojkaških dresova Borca.
– Za neke sam dao i malo više novca, kako sam oženjen, ne smijem ni da pričam o ciframa (smijeh). Jedna od dražih stvari mi je dres legende banjalučke košarke Zorana Kukića koji sam pukom slučajnosti našao u Novom Sadu. Javio mi se jedan momak i rekao da je našao „neki dres“ koji bi mogao da mi bude zanimljiv. Kada sam vidio koji je odmah sam rekao da šalje, pa sam po njega išao u pola pet ujutru na autobusku stanicu. Kupio sam i Fude Šašivarevića koji je nosio u finalu Mitropa kupa. Sada da mi neko ponudi 5.000 maraka vjerujte da ga ne bih prodao. Čudno je i kako sa dobio dres Uglješe Radinovića, a stigao je pravo iz Splita. Pitao sam čovjeka kako je kod njega završio Radinovićev dres, a onda je stiglo objašnjenje. Njegov školski drug bio je Ivan Lendrić koji je nastupao za Željezničar, a upravo su Lendrić i Radinović razamijenili dres nakon meča. Lendrić ga je poklonio drugu, a on nije baš bio rad da izaziva sudbinu i nosi ga na leđima kroz Dalmaciju (smijeh) – istakao je Šutvić.
U kolekciji ima i sve šalove Borca iz posljeratnog perioda, kao i prvi navijački šal Lešinara iz 1987. godine… Tu su i mnoge zastavice, programi utakmica i drugi svjedoci istorije. Nada se da će uskoro napraviti svoj kutak u kući gdje bi sve to izložio.
Vladimir će i večeras biti na Gradskom stadionu, navijati za svoj Borac i dodati nekoliko stvari u svoju kolekciju. Mi mu želimo da se raduje na kraju meča, kao i da uspije u namjeri koju nam je otkrio, ali zamolio da ostane tajna još neko vrijeme. Rudarski posao je pred njim, ali je već odavno pokazao da ima osobine vrijednog mrava..
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu