Tim riječima počinje autorski tekst glavnog urednika crnogorskih Vijesti, Željka Ivanovića.
I, nastavlja se na sljedeći način:
Pitanje se može postaviti i ovako: da je kojim slučajem Cane Subotić prvi reket svijeta, da li bi Adria tour bio organizovan u Crnoj Gori. Da li bi našim zvaničnicima zasmetalo to što su Canetovi preci sa Uba, a ne iz Jasenova Polja.
Ili da je Pol Pua, čijim je avionom, navodno, predsjednik države za novu godinu letio iz Pariza za Majami, da je taj Pua svjetski broj jedan u tenisu a ne u kockanju – da li bi njegov turnir bio nepoželjan u Crnoj Gori. Da li bi Puin logistički tim bio zadržan na granici ili bi Duško zvao Nuhodžića da kaže – diži rampu, to su naši. Braća Malezijci.
Da je Danilo Vučić, od oca Aleksandra, zajedno sa “janjičarima” i kavačkim klanom organizator Adria toura, da li bi NKT našao način da skine epidemiološku prepreku između dva oka i glavi.
Možete li zamisliti Nenada Čanka kao prvaka u svijetu tenisa – da li bi tada Institut za javno zdravlje i broja jedan u svetu epidemiologije dr Boban Mugoša, preko noći, brže nego doktor Kon i Vučićeva ekipa, obarili srpski prosek zaraze daleko ispod famoznih 25 na 100 hiljada. I time otvarili vrata za Čankov tur. Ali istinski tur, dakle zadnjicu.
Može li iko da zamisli da li bi rampa za Đokovića bila spuštena da je Savićević predsjednik ne samo Fudbalskog već i svih sportskih saveza. Što je ideja o kojoj vrijedi razmisliti. Da li bi u slučaju da je Dejo organizovao Adria tour sa Đokovićem, uprkos Milovoj nepisanoj zabrani, da li bi tada Genije završio kao Amfilohije – u specijalki novinaleta sa RTCG?! U kome bi nas podsjetile kako je Savićević u vremenu zločina znao da kaže kako “ONI misle da smo MI krivi kao što MI mislimo da su ONI krivi! A ko su ONI – zna se ko su, Hrvati, nisu Makedonci”.
Da ja samo dovršim misao: a ko smo mi – Srbi, najbolji Srbi.
Sa čim bi se složio stariji Đoković, Srđan, čiji je video klip guslarske egzaltacije sa sve rezanjem vena zbog Njegoša i najmudrije srpske glave, obišao region u vrijeme korone. Kao da ga je snimao neposredno nakon sastanka kod Vučića i Irineja.
Ali, ako Marina Jočić ne može biti odgovorna za svog zeta, Milovog policajca, ili pravedna Draginja za svog muža a Milovog tužioca, ili Đaga i Radmila za “tasta” Vučelu i propagandu Novosti – zašto taj princip ne važi i za Novaka!?
Za potrebe aktuelne vlasti i predstojećih izbora zaboravilo se da Novak Đoković duže od deceniju kao malo koji ili kao niti jedan sportista iz problematičnih krajeva Srbije i Hrvatske, širi ljubav i pomirenje među posvađanim balkanskim plemenima.
Eto, poređenja radi, uzmite Nikolu Janovića. Bivšeg reprezentativca SRJ, SCG i Crne Gore. Koji sada kao ministar broji krvna zrnca naših selektora i reprezentativaca jer nije njihovo da razmišljaju. Ili da imaju stav. Njihovo je da stanu u stroj, ogrnu se zastavom i pjevaju himnu. Što znači i poljube ruku Gospodara. Nažalost, do toga je dovedeno poimanje patriotizma u privatnoj državi DPS-a. Zato ministar sporta ćuti. Zato ministar turizma koji je ujedno i premijer – ćuti. Zato ministar finansija – ćuti. Jer interes Partije i Vođe prevazilazi interes našeg sporta, turizma, budžeta i interes našeg društva. Za razliku od njih Plenković i Janša, Milanović i Pahor nemaju taj problem. Možda neko od njih nije fan Đokovića, možda neko više voli tenis Federera ili Nadala – međutim, svi oni znaju da je Novak svetski brend a Adria tour u vreme korone neponovljiva i besplatna šansa da se promoviše ugrožena sezona i desetkovani budžet. Da ne pominjem misiju pomirenja.
Međutim, u privatnoj državi sve je podređeno privatnom interesu. Zar godinama nismo slušali Gospodara kako hvali Aleksandra Vučića i Tomu Nikolića, a odnose Srbije i Crne Gore definiše – najboljim u istoriji. Na sve to, iako se nisu slagali sa Šefom, ćutali su i klimali glavom i Janović, i Marković i svi ministri i koalicioni partneri. I MVP Darmanović. Koji prije neki dan reče kako su odnosi Srbije i Crne Gore sada nikad gori u istoriji. Dakle, Šef se predomislio. A onda se i državna politika preko noći promenila.
Đokoviću, oprosti.
Naredne godine kada prođu izbori u Srbiji i Crnoj Gori, a gospodari naših sudbina nakon velikih izbornih pobeda, resetuju svoj biznis a time i odnose dviju zemalja – doći će Đoković i u svoju Crnu Goru. Isti ovaj ministar sporta, isti ovaj premijer i isti ovaj Darmanović biće srećni da ga dočekaju jer će se Šef u međuvremenu predomisliti i reći kako su odnosi Crne Gore i Srbije opet – nikad bolji. Čak bolji nego u prethodnih 7-8 godina, kad su bili najbolji. A sam Đukanović će ćutati i praviti se mrtav jer sve dok Novak ne dođe da mu poljubi ruku, smatraće ga sumnjivim. Brat Vučićev. Njih dvojica su mjera patriotizma. Ovaj crnogorskog, a onaj tamo srpskog.
Zato, Đokoviću, dok ne uradiš isto što i Janović, Šehović, Savićević, Barović, ili isto što i Čović, Udovičić, Terzić, Džajić, neće ti pomoći 17 gren slemova, ne trudi se da uzmeš još koji i prestigneš Federera, jer ni to ti neće pomoći. Što se ovakve Crne Gore tiče, ne pomaže ti, kao što vidiš, ni to da ti je đed rođen u besudnoj zemlji, kao ni to što priznaješ da je Crna Gora tvoj dom. Ali da ti bude lakše – isti status, sumnjivih i nepoželjnih, ima i šačica nepokornih ove zemlje koji takođe kažu: Crna Gora je naš dom – ali pravedna, a ne privatna Crna Gora! Šačica onih koji umjesto da potpisuju i organizuju peticije odbrane Podgorice od velikosrpstva Beograda, pišu i govore o mnogo ozbiljnijim problemima Montenegra – bezakonju, nepravdi, kriminalu ili, kako bi US ambasadorka rekla, endemskoj korupciji, prenosi Blic.
Zato, Novače, još jednom oprosti. U ime istih onih koji su 1990. pjevali: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam, Dubrovniče. Mnogi od njih sada kliču Gospodaru, ali točak istorije se ipak kreće naprijed. Kao što je došlo vrijeme da nam Dubrovnik opet bude dobar komšija, tako će doći i vreme kada ćeš nam ti biti drag gost.
Putuj zato, Đokoviću, i ne čekaj na nas – zaključuje se u pomenutoj kolumni glavnog urednika “Vijesti”, Željka Ivanovića.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu