Prije nekoliko godina Anćeloti je dao intervju za Blic, u kojem je između ostalog pričao i o aradnji sa Batom Mirkovićem, Darkom Kovačevićem, Milanom Biševcem i Banetom Ivanovićem, ali i o Zvezdi, Srbiji, Bajernu, Realu i prelomnim trenucima u karijeri.
– Bio sam nekoliko puta, ali uvijek radi utakmice. Nažalost, nikada nisam imao dovoljno vremena da posjetim vašu zemlju bez obaveza, a čuo sam puno lijepih stvari. Je l‘ ste dobro putovali? – ovim rečima, dolekao je tada Don Karlo srpskog novinara, u maniru običnog čovjeka, već u startu nam je pokazao o kakvoj se veličini zapravo radi…
Sjećate li se tih mečeva?
Vjerujte, sećam se svakog detalja. Naročito one utakmice sa Crvenom zvezdom iz 1988. Pa, kako da zaboravim onu maglu? Sjećam se da je atmosfera bila impresivna… Krcate tribine, svi su bili protiv nas. Na licima tih ljudi se vidjelo da im je pobjeda sve na svijetu. Zvezda je tada imala paklen tim i sjajne igrače poput Prosinečkog i Savićevića – rekao je Anćeloti.
Da budemo iskreni, magla vas je spasla?
– Slažem se. Nismo dobro igrali, imali smo sreće sa maglom. Ipak, treba reći i da smo u ponovljenoj utakmici bili bolji tim i zasluženo prošli dalje. Nismo pobijedili, bilo je 1:1, ali smo prošli na penale. To je sudbina, bili smo na korak od eliminacije, a onda smo te sezone postali prvaci Evrope.
Isto kao i 2006, opet poslije duela sa Zvezdom?
– Tada je bilo lakše, ali smo opet išli do trofeja. Možda mi, eto, Beograd donosi sreću.
U karijeri ste trenirali tek četiri-pet srpskih igrača?
– Da, ali se svih dobro sjećam. Imao sam lijepu saradnju sa Zoranom Mirkovićem i Darkom Kovačevićem u Juventusu, Milanom Biševcem u PSŽ-u, na kraju i sa Banetom Ivanovićem u Čelsiju. Kovačevića sam lično želio, Juve ga je doveo na moj zahtjev. Trebao mi je jak centarfor i bio je to pun pogodak. Odradio je dobar posao. Biševac je igrao odlično kada sam došao u PSŽ, ali pored Tijaga Silve nije bilo prostora za njega i jako mi je žao zbog toga. Želio je da igra, a Lion je bio dobra šansa. Ivanović je, s druge strane, u Čelsiju bio jedan od najboljih defanzivaca na svijetu. Sjajni igrači, ali prije svega ljudi. Mirković i Bane me i danas zovu, iako su nam se putevi razdvojili.
Ivanovića ste, čini se, posebno cijenili?
Bio je nezamjenljiv. Pravi profesionalac. Jako posvećen, ali prije svega dobar čovjek. Trenirao sam ga dvije sezone, i na svakom treningu je bio fokusiran, ozbiljan. On je tip igrača kakvog svaki trener želi, koji može da odgovori svakom zadatku. S njim je desni bok bio uvijek siguran.
Radili ste i u Parmi, Juveu, Milanu, Čelsiju, PSŽ-u, Realu. Iz kog kluba nosite najlepše uspomene? Svuda mi je bilo prelepo, to nije fraza. Možda sam se najlepše osećao u Milanu, proveo sam tamo 13 sjajnih godina, pet kao igrač, osam kao trener. Ali, bilo mi je prelepo i na početku, u Juventusu, pa u Parizu sa PSŽ-om, sa Realom sam osvojio “Decimu“. Velika je privilegija raditi u takvim klubovima.
Bavite se stresnim poslom, a impresionirate smirenošću kraj aut-linije. Odakle ona dolazi?
– Ona je deo mog karaktera. Odrastao sam uz oca koji je bio jako smiren čovek. Nikada nije vikao, uvijek je sve rješavao na miran način. I učiteljica mi je bila smirena osoba, uvijek su ljudi oko mene bili takve prirode. Prosto nisam mogao biti drugačiji. Nisam čovek koji će stvari rješavati galamom.
Da li biste se usudili da izdvojite tri igrača sa kojima ste radili?
– Uh, to je najteže pitanje koje mi možete postaviti. Ronaldo, Ibrahimović, Ševčenko, Maldini, Nesta, Teri, Lampard, Pirlo, Gatuzo, Kaka. Ne mogu samo tri.
Kaka je, niste to krili, bio vaš ljubimac u Milanu?
– Kaka je igrač koji je ostavio impresivan utisak na mene prvog dana u Milanu. Bio je mlad, ali brz, inteligentan, odmah sam video da će napraviti veliku karijeru. Prava je šteta što je upao u probleme sa povredama i što u Realu nije mogao da pokaže kakav je igrač. Ali, onaj početak u Milanu… I danas se naježim kada se sjetim njegovih poteza.
Ima li nešto čemu ste tako posvećeni osim fudbala?
Ne, moj život su fudbal i porodica. Volim treninge, da gledam druge utakmice, a ostalo vrijeme, kojeg imam malo, posvećujem porodici. Kada dođem kući, više nisam trener, nego čovjek posvećen ženi, ćerki Katji, sinu Davidu i unuku.
Da sva djeca širom sveta mogu da čuju poruku Karla Ančelotija, kako bi ona glasila?
– Zabavljajte se. Fudbal je predivna igra, stvorena za zabavu. Mnogi ne prođu zato što se ne zabavljalju. Bespotrebno im se nameće pritisak. Kao mali imao sam tu ideju. Da fudbal shvatim ozbiljno, ali i da moram da se zabavljam. Fudbal je važna stvar, ali ne i najbitnija. Uživajte, djeco, u životu, on nudi beskrajno šansi.
Možete li da izdvojite najteži trenutak u karijeri?
Možda poslije onog poraza od Liverpula u Istanbulu. Znate, ponekad je u fudbalu teško objasniti neke stvari. Ponekad u fudbalu nema nikakve logike. Takva je bila i ta noć. Igrali smo dobro, vodili 3:0, i teško je bilo na poluvremenu uopšte i pomisliti da te čeka jedna od najtežih noći u karijeri. To je iskustvo za cijeli život, koje nije lako ni danas zaboraviti.
Sjećate li se nekih grešaka kao trenera kroz karijeru?
Roberto Bađo je moja najveća greška. Bio sam na početku karijere i nisam shvatao da moram sistem da prilagodim igračima. Tada sam želeo da igram 4-4-2 po svaku cijenu i nije mi bio potreban ofanzivni vezista. Poslije sam zažalio, ali sam tu grešku doživio kao veliko iskustvo. Puno sam na tome naučio, ta situacija me je promijenila kao trenera.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu