Možda sam, da sam zaboravio na svoje principe i sve ono što sam naučio u porodici, mogao da igram u jačim ligama, da zaradim mnogo više novca, ali ne žalim za bilo čim. Imam porodicu, suprugu i dva sina, radim sa mladim fudbalerima u Slovanu i srećan sam. Ostao sam u fudbalu, a nastojaću da mladim igračima prenesem svoja pozitivna i negativna iskustva – kaže Mačkić.
A negativnih iskustava je imao mnogo.
– Odrastao sam u Beogradu, zavolio sam fudbal kao dječak i krenuo da treniram. Kada sam pokazao talenat i kvalitet otvorila su mi se sva vrata, zvali su me mnogi menadžeri, ali su poslije stigle prijetnje, jer nisam htio da idem tamo gdje su oni željeli. Nažalost, imao sam problema i kasnije, kada sam postao senior, sa bivšim čelnicima Borca, ali to je iza mene. Moja najveća pobjeda je to što sam izbjegao smrt kada mi se pokrenuo tromb za vrijeme igranja u Iranu, a tada sam morao da završim igračku karijeru – dodao je Mačkić.
Period u gradu na Vrbasu mu je ostao u lijepom sećanju.
– Moj otac Milorad je iz Novog Grada, a ja se osjećam kao Krajišnik. On me je učio da, ako postanem igrač, karijera treba da mi počne u banjalučkom Borcu, te da se nastavi u beogradskom Partizanu. To su stvarno klubovi za koje navijam, to sam naučio u porodici. Imao sam sreću da dobijem poziv Borca, a kada se to desilo nisam mnogo razmišljao o tome da li treba da napustim Vojvodinu i preselim se u Banjaluku, gradu u kojem sam pored onih ružnih doživio mnogo više ljepših trenutaka, stekao mnogo prijatelja. Prvi dječački san mi se ostvario igranjem u Borcu, nažalost nastup za Partizan nije. U banjalučkom timu sam stasao kao igrač, ali klub je imao organizacionih problema i ja sam otišao u Sarajevo, ekipu koja je pokazivala visoke ambicije – otkrio je Mačkić.
Nije mu dugo trebalo da postane miljenik publike na Koševu.
– Doživio sam to da cijeli istok na Koševu ustane i da mi aplaudira, a onda su mi kasnije rekli: „Na zapadunoj tribini je šminka, na sjeveru vatreni navijači koji su tu zbog atmosfere, a na istoku su pravi navijači Sarajeva, oni koji poznaju fudbal.“ Meni to tada nije mnogo značilo, a nešto kasnije sam shvatio da su me zavoljeli. Naravno, u svaku utakmicu sam ulazio sa maksimalnim motivom, davao sam sve od sebe i mislim da je to publika cijenila – smatra Mačkić.
Dobre igre nisu prošle nezapaženo, Mačkić je kao član Borca igrao za mladu reprezentaciju BiH, a logičan sled je bio da se posle odličnih partija u Sarajevu nađe u A timu. Međutim, nikada nije zaigrao za najbolju selekciju.
– Svaki dan su novine pisale da moram dobiti poziv za reprezentaciju, da moram igrati, da imam kvalitet. Nikome se nisam nametao, vjerovao sam da je kvalitet najvažniji, ali to je bilo naivno s moje strane.Jednog dana sam dobio poziv novinara čije ime ne želim da govorim, ne treba mi to sada. Preko njega su mi određeni ljudi tražili novac da bih se našao u reprezentaciji, odnosno da bih zaigrao, a poslije toga bi usledio neki veći transfer. Nisam htio da dam pare i ne kajem se, išao sam svojim putem.
Istina, Mačkić se jednom našao na okupljanju A selekcije, ali nije zaigrao.
– Dobio sam poziv na okupljanje za susrete sa Moldavijom i Grčkom, a na treningu me je tadašnji selektor Blaž Slišković pitao da li treba da me u reprezentaciju zovu novinari i menadžeri. Bio sam šokiran i odgovorio mu da uvijek zna gdje se nalazim ako sam potreban rerezentaciji. Ne želim da neko misli da njega optužujem, ne znam kakve je on pritiske imao i ko je tada vedrio i oblačio u reprezentaciji. Njega veoma poštujem, bio je veliki fudbaler i ima odlične rezultate kao trener, ali vjerujem da sam imao mesto u A reprezentaciji BiH – smatra Mačkić.
Jednog dana opet u Borcu?
Potpisnik ovih redova je dugo razgovarao sa Mačkićem i njegovim nekadašnjim saigračem Markom Maksimovićem, koji je sada sportski direktor Borca i koji je istakao da za ljude poput Marinka uvijek treba da bude mjesta u klubu iz Platonove.
– Ko zna možda se jednog dana opet nađem u Borcu u nekoj ulozi. Već sam rekao da za ovaj klub navijam od malenih nogu i drago mi je da napreduje iz dana u dan poslije nekoliko teških godinba koje je imao. Dolazim uskoro u Banjaluku, obići ću Gradski stadion, posjetiti prijatelje, nekadašnje saigrače, a upravi kluba i mom prijatelju Maksimoviću stojim uvijek na raspolaganju za bilo kakvu pomoć.
Poštujem Husrefa, volim Sarajevo
– Sa nekadašnjim trenerom Sarajeva Husrefom Musemićem sam imao dobar odnos, znao je da me opsuje, da zagalami, ali se sjećam da je pustio suzu kada smo se pozdravljali prilikom mog odlaska iz Sarajeva. Što se tog kluba tiče već sam rekao da je Borac bio moj san, ali kada sam zbog zdravstvenih problema morao da završim igračku karijeru pozvao me je samo čovek iz Sarajeva i ponudio mi da dođem, da će sačekati dodatne ljekarske preglede, te ukoliko ne budem mogao da igram dobio bih neko zaposlenje u klubu. To se ne zaboravlja i zbog toga, ali i onih igračkih uspjeha, volim Sarajevo – kaže u dahu Mačkić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu