Ipak, fudbal mu je u krvi, odazvao se nedavnoj akciji za podršku natalitetu u Republici Srpskoj, zaigrao sa nekadašnjim saigračima iz Borca, susreo se sa prijateljima iz grada na Vrbasu, u kojem je doživio veličanstvene trenutke.
U Borcu sam proveo šest prelijepih godina. Ta naša generacija, najuspješnija u istoriji kluba, je dugo bila na okupu. Mi smo prije svega bili veliki drugari, disali smo jedan za drugog, pomagali se međusobno. Zbog toga smo i napravili velike uspjehe, osvojili Kup bivše Jugoslavije kao drugoligaši, igrali Evropu, izborili plasman u Prvu ligu, a tu smo bili tvrd orah najvećim klubovima. Banjaluka i Borac su tada bili jedno, svi su nas pazili, poštovali, navijali za nas, a mi smo im to vraćali igrama na terenu – počeo je priču Matejić.
Bio je omladinac Crvene zvezde, u Borac je došao na mala vrata, kao i mnogi iz njegove generacije, a to je bila formula za uspjeh.
– Prošao sam sve selekcije u Zvezdi, a kada je trebalo da pređem u prvi tim ispred mene su bili neki igrači koji su morali da potpišu ugovore. Od svih njih mislim da je samo Goran Milojević, brat sadašnjeg trenera Zvezde Vladana, zaslužio ugovor. Dragan Džajić mi je ponudio stipendijski ugovor i da me pošalju na pozajmicu u Obilić. To sam odbio, preko jednog prijatelja sam otišao u niželigaški Palilulac, zatim u Rad, a onda u Zemun. Tu mi je trener bio Đorđe Gerum, a on me je doveo u Banjaluku. Tada su u Borac većinom došli igrači iz manjih klubova, a ispalo je najbolje kako za nas same, tako i za klub. Došli smo u nemaštinu, nije bilo novca, ali je iz dana u dan sve išlo ka boljem. Ispisali smo slavne stranice istorije ovog kluba, a ja se nisam pokajao što sam napustio Zvezdu,mada mi je i taj klub u srcu – priseća se Božur.
Božur Matejić se kao klinac Zvezde našao na čuvenoj fotografiji je u zagrljaju Duleta Savića.
– Bila je to evropska utakmica Zvezde protiv Dinama iz Berlina u Kupu UEFA. Dule Savić je bio strijelac na tom meču, a pobijedila je Zvezda sa 4:1 i poslije poraza od 2:5 u prvommeču otišla dalje. Fotografija na kojoj sam u zagrljaju sa njim je osvanula na naslovnoj strani Tempa. Savića su mnogo voljeli, mislim da nikada nijedan igrač Zvezde nije bio toliko omiljen, nikome tako nisu skandirali. Što se mene tiče kao klnac sam imao drugog idola koji je igrao u Zvezdi, a to je Vladimir Petrović Pižon. On je zaista bio majstor, milina je bilo gledati ga kako igra.
Matejić je u Borcu pokazao kakav je majstor, smiješila mu se velika budućnost. Trebalo je da pojača Hajduk, tamo ga je želio Stanko Poklepović Špaco, koji je nekada bio trener Banjalučana. Dalje je trebalo da ide u evropske klubove, ali volio je život, to ga je možda koštalo i velike karijere.
– Peđa Mijatović je trebalo da iz Budućnosti ode u Hajduk, a Poklepović je rekao: „Imam ja boljeg od Mijatovića za Hajduk, to je Božur Matejić“, međutim, nisam otišao. A vidjeli sze kakvu je karijeru napravio Mijatović, koji je otišao u Partizan – kaže Matejić, koji je danas potpuno van profesionalnog fudbala, ali ide na rekreaciju i revijalne mečeve kakav je bio prtekle sedmice u banjaluci, gdje su veterani Borca i Srpske igrali protiv nekadašnjih asova Crvene zvezde.
– Lijepo je što se dešavaju ovakve utakmice, mada smo zašli u godine. Bila je to prilika da se susretnemo sa nekadašnjim saigračima i rivalima, evrociramo uspomene i družimo, a sve zbog lijepe akcije fondacije „Djeca nam se rađala“, koja promoviše natalitet – završio je Matejić.
Najbolji meč protiv Vojvodine
U sezoni kada je osvojen Kup Borac je, osim pobjede od 1:0 u finalu nad Zvezdom, odigrao još nekoliko sjajnih utakmica.
– Poslije poraza u Novom Sadu od 0:3 protiv Vojvodine, u revanšu je malo ko vjerovao da možemo dalje, ali… Odigrali smo sjajno, posebno u drugom poluvremenu, bio je decembar, po snijegu smo stigli do trijumfa od 6:1. To je zaista nezaboravna utakmica, mislim da je to najbolja partija naše generacije, uz meč protiv Crvene zvezde – kaže Božur Matejić.
Penal u duelu s Proleterom
Prva i Druga liga bivše SFRJ bile su poznate i po penal bodu: kada se prvenstveni meč završi remijem izvode se jedanaesterci, uspješniji dobija bod, a poraženi ništa.
– Izvodio sam gotovo uvijek penale za Borac i pogađao. Došla je prvenstvena utakmica protiv zrenjaninskog Proletera u Banjaluci, na tribinama blizu 30.000 ljudi, utakmica za plasman u Prvu ligu. Tada je trebalo da pređem u Proleter i to se znalo. I onda čuveni penali,krenem ja s centra i razmišljam: “Joj, samo da postignem gol, da ne bude Božur prodao utakmicu”, a poslije šta bude. Pogodio sam, kasnije se “zakuvalo”, ali smo na kraju slavili – sjeća se Matejić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu