Proslavljeni srpski košarkaš i trener preminuo je u 47. godini u Solt Lejk Sitiju od posledica srčanog udara, 17. januara.
Komemoracija je počela minutom ćutanja, pa je okupljenima je pušten kratki film o životu i karijeri Dejana Milojevića.
Kovčeg s njegovim tijelom je stigao u Beograd, gdje će u ponedjeljak, 12. februara biti održana i sahrana na Novom bežanijskom groblju u Beogradu.
Prisutnima se potom obratio predsjednik KSS; Predrag Danilović.
– Prije svega još jednom žeim da uputim saučešće porodici Milojević, sportskoj porodici, gdje je Dejan bio jedan od najuzornijih sinova. Sjajan koašrkaš, trener, veliki čovjek prije svega, bez jedne mrlje, imao sam čast da budemo prijatelji, iako nismo bili zajedno. Moja karijera se završavala, a njegova počinjala. Nosio je sportsku drčnost, sve ono što je krasilo jednog takvog sportistu. Imao je sve vrline najvećih igrača oko kojih gradite igru, ti igrači su uvek bili pravo blago, već svojim ljudskim svojstvom drže ljude, nikada nije bio trukla jabuka u timu. Njemu su svi vjerovali i igrači i treneri. Svi koji su ga makar malo poznavali, odmah su ga zavoljeli. Ima li većeg priznanja da vam svi veruju čim vas vide u vremenu kada ima mnogo predrasuda? Imao je želju da pomogne svakom članu kolektiva i to ga je vodilo kroz karijeru. Za kratko vrijeme je dao dosta vremena za reprezentaciju, bio je patriota, volio je svoju zemlju. Nadao sam se da će vrlo brzo Dejan voditi reprezentaciju na velikim takmičenjima, ali se to neće desiti. Neka mu je laka crna zemlja – riječi su Danilovića.
Zatim se obratio i Marko Kešelj iz Ministarstva u ime države Srbije.
– Želim da izrazim saučešće porodici Milojević, velikog trenera, reprezentativca, najvećeg čovjeka. Nema tih riječi utehe koje mogu da se pruže njegovoj porodici. Bio sam pored njega, znam iz ličnog iskustva, kada je bila potrebna motivacija, tu je bio da popričamo. Razumio je igrače, bio je dio nas. Košarka je bila njegov život. Iz nas je izvlačio ono najbolje, i kao ljudi i kao igrači. Bio je prijatelj, mentor, vođa. U ime Srbije, moram da kažem veliko hvala za sve što je uradio kao igrač, član reprezentacije, naš ambasador u svijetu. Kao neko ko je sa njim dijelio teren, mogu da kažem da sam znao velikog i najvećeg čovjeka. Neka mu je vječna slava – rekao je Kešelj.
Obratio se i agent Miško Ražnatović.
– Iako su prošle tri duge i teške nedjelje, nisam očekivao da ću vam se obratiti ovim povodom. Nažalost, u svijetu kom živimo, dešavaju se nepravde. Bio sam mu menadžer, ali nakon njegove karijere sam osjećao da ima nešto zbog čega ga želim pored sebe. Natjerao sam ga da postane trener i bila je to najbolja odluka. Svi su profitirali iz njegovog rada. Na dnevnom nivou smo polemisali o svim aspektima košarkaške igre. Obojica smo profitirali iz tih razgovora. I on i ja smo napredovali iz te razmjene mišljenja. Srbija, Evropa i svijet su imali razne trenere, ali ne postoji trener koji je za tako kratko vrijeme ostavio više traga. Nebrojano je djece koju je Dejan učio košarci, ali i o životu. Dao je sve od sebe i košarka mu to nije zaboravila. Način na koji su se velikani košarke oprostili od Dejana, Evroliga i NBA liga, dokazuje o njegovoj veličini. To ne može da utješi porodicu. Bio je jedinstven, ali sigurno neće biti zaboravljen. Možemo da nastavimo dalje putem koji je on utabao. Ja kao neko ko se nikada ne smije, a on se uvijek smijao. Znam da će proći puno vremena dok se iskren osmijeh ne vrati na moje lice. Jako sam ti zahvalan za sve što si uradio za mene, za Megu, za košarku. Učiniću sve da tvoj lik i djelo ostanu vječni – emotivno se obratio Ražnatović.
Zatim se obratio i gospodin Milan Mića Radovanović, bivši saigrač.
– Ovih dana slušamo lijepe priče o Dekiju, ja sam jedan od njegovih saigrača, bliskih prijatelja. Mnogo nas je, Deki je imao veliko srce. U tekstu ima riječi i rečenica gdje ne smijem nijednu riječ da zaboravim. Ne smijem da zaboravim njegove snove i djela. Upoznao sam ga sa 14 godina, znao sam njegove drugare iz generacije iz Taša. Tada je bilo teško dobiti njega i drugare, prepoznao sam njegov ponos, borbu, njegovu devizu “samo naprijed bez predaje”. Nekoliko godina kasnije nas je povezala vizija Miše Lakića, da mali klub postane veliki, treneri su bili Aleksandar Džikić… Nevjerovatna košarkaška porodica, različiti, a jednaki, svi se poštujemo i vodimo. Imao je nevjerovatan uticaj. Upoznao sam njegove roditelje, i on je upoznao sve moje. Volio sam sve što je njegovo. Taj krug se stalno povećavao. Niko ga nikad nije zaboravio. Drugove iz Padinjaka, generacije, svuda je stvarao prijateljstva. Čovjek sa integritetom, imao je snagu, stalno je radio i stajao na zemlji, sprovodio plan. Sa 19 godina mi je rekao da će se oženiti u 21. godini, da će igrati u Partizanu, da će razviti košarkašku akademiju. Nažalost to nije ostvario. Mnogi su pratili njegovu transformaciju. Držao je porodicu čvrsto uz sebe. Interesovala ga je ekonomija, programiranje, družio se sa naučnicima i programerima u Kaliforniji. Po mnogim stvarima je bio poznat. Teško ga je svojatati, povezao je FMP, Partizan, Budućnost i Megu. Voljeli su ga saigrači, Nebojša Čović, Vanja Vujošević, Dragana Bokan, Predrag Danilović, Igor Kokoškov, Stiv Ker, mnogi drugi treneri i uspješni ljudi. Vjerovali smo da će biti selektor i povezati ljude. Da li je slučajnost da ga toliko poštuju u Americi? Da se namjesti da budu utakmice Partizan – Mega i Mega – Budućnost? Bilo je potrebno da se zaborave sujete, simbolika je što je sahrana na crveno slobo, na Tri jeraha. Tri sveca sa različitim vrlinama. Uvijek ćemo te se sjećati i bićeš dio nas. Počivaj u miru i neka ti je vječna slava – završio je Radovanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu