U novonastalim zemljama konkurencija svakom izabranom fudbalskom predvodniku je nešto manja, od 0,7 do 6,5 miliona kandidata!
U teoriji, ne postoji veće stručno priznanje nego postati selektor svoje zemlje! No, ovdje biti selektor je više dobro plaćena kazna nego čast i privilegija.
Po pravilu dolazite u nešto što je prije vas toliko umlaćeno i isprljano da treba vremena da se blato spere. Pri tome, više niko sa sigurnošću ne može tvrditi šta su kriterijumi (i ko ih tačno definiše) da bi neko bio promovisan u predvodnika fudbalske reprezentacije.
Tako je to po državama regiona. I šire. Stiže vijest da je Mladen Krstajić, nekadašnji (kratkoročni) selektor Srbije, popio nogu u Bugarskoj poslije neduge uloge nacionalnog trenera. Ostao je bez 25.000 evra mjesečne plate, ali mu to neće teško pasti. Za posljednje 4 godine već se navikao na takav epilog. To mu je četvrta šut karta. Ne treba puno brinuti, jer što sam reče: „Nije me sramota ništa da radim i nije mi ništa teško da radim što je dobro za mene i moju porodicu. Bavim se poljoprivredom, destilerijom, nekretninama, imam motel…“
Najvažnija i najskuplja sporedna stvar na svijetu nemilosrdna je prema svojim junacima. Zna se i ko prvi strada. Poslije svakog (i najmanjeg) neuspjeha obavezno se postavlja pitanje: kakav je selektor potreban najboljem timu naše zemlje. Niko, pritom, da potegne pitanje: zar su selektori jedini, dežurni i isključivi krivci. Ima li krivice odnosno odgovornosti onih koji ih postavljaju (i smjenjuju), ali i onih koji daju mandat selektorima selektora?
Fudbal je toliko važna stvar za ponos i prestiž svake zemlje da je često nevjerovatno kako se fudbalski savezi ponašaju. Smjenjuju se selektori koji reprezentacije dovode na svjetska prvenstva, a mazohistički se promovišu i čuvaju dokazane neznalice. Pri tome, sve je češći slučaj da o toj funkciji i sudbinama odlučuju partijski kadrovi ili lično vrh vlasti. Zato mnogi dokazani stručnjaci i ne pomišljaju na ukletu klupu ne želeći da njihova ljudska i fudbalska biografija i sudbina zavise od raspoloženja patriotskih neznalica.
Uvid u fluktuaciju selektora reprezentacija ovog regiona daje zanimljivu sliku. Evo statistike za posljednjih 10 godina. Srbija je imala osam selektora: Siniša Mihajlović, Ljubinko Drulović, Dik Advokat, Radovan Ćurčić, Slavoljub Muslin, Mladen Krstajić i Ljubiša Tumbaković. Ugovor sa “Orlovima” Draganu Stojkoviću ističe krajem godine.
Hrvatska je imala četiri izbornika: Igor Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić, a Zlatko Dalić već šest godina predvodi “Vatrene” ili “Kockaste”.
Slovenija broji pet saveznih kapitena tokom protekle decenije: Slaviša Stojanović, Srećko Katanec, Tomaž Kavčič i Igor Benedejčič, dok je Matjaž Kek (po dugi put) na čelu “Zmajčeka” punih pet godina.
Bosna i Hercegovinu je predvodilo osam stručnjaka: Safet Sušić, Mehmed Baždarević, Robert Prosinečki, Dušan Bajević, Ivajlo Petev, Faruk Hadžibegić, Meho Kodro, a sada “Zmajeve” predvodi Savo Milošević.
Sjeverna Makedonija je imala pet selektora: Čedomir Janevski, Boško Đurovski, Ljubinko Drulović, Igor Angelovski, sada se Blagoju Milevskom ljulja pozicija na čelu “Crvenih risova”.
Crna Gora broji četiri predvodnika: Branko Brnović, Ljubiša Tumbaković, Faruk Hadžibegić, dok “Sokole” već četiri godine sokoli Miodrag Radulović.
Kosovo je tokom proteklih 10 godina imalo takođe četiri selektora: Albert Bunjaku, Bernar Šaland, Alen Žires, a od ljetos je Primož Gliha.
Kao i u svemu ostalom – ekonomiji, politici, kulturi – nema uspjeha bez kontinuiteta, a u fudbalu balkanskih zemalja postoji samo poguban kontinuitet smjena i promjena. Umjesto da to mjesto bude kruna karijere u trenerskom poslu, pogotovo u zemlji gdje si rođen i gdje si ponikao, ono je izloženo stalnoj sumnji, uvredama i raznim šikaniranjima. Ukoliko se u svom radu i izboru igrača taj čovjek vodi jedino fudbalskim ubjeđenjem, a nikako klubaštvom, pritiscima i ucjenama, on ekspresno ostaje na vjetrometini, bez ugleda i samopouzdanja.
Fudbal zahtijeva ozbiljne države sa ozbiljnim zakonima, ozbiljne institucije sa najkvalitetnijim i najboljim kadrovima. Uslov svih uslova je ozbiljan Fudbalski savez, sa ljudima od integriteta, znanja i iskustva. U tom slučaju ne bi se izmišljala topla voda već bi se selektor birao pod uslovima koje taj posao podrazumijeva. Tražilo bi se iskustvo, godine, plan i način igre. Da se bude kompletna ličnost, ispekla na stotinu vatri, i da je ekspert za pravljenje rezultata. Da je dobar u komunikaciji sa Savezom, štampom i gledaocima. Da ima karakter pobjednika i da poznaje mentalitet i fudbal zemlje. General koji ne vjeruje u pobjedu ne može da predvodi vojsku u pobjednički rat! Domaći trener bolje poznaje mentalitet i kvalitet fudbalera od stranca.
Iako je ista profesija, posao trenera u klubu i selektora su veoma različiti. On mora da bude primjer u svakom pogledu, kako bi igrači osjetili razliku u svemu: u treningu, ponašanju i kulturi…Da ga ne smjenjuju čim ga postave.
Valja se ugledati na Englesku, inače kolijevku te igre i odnosa. Tamo se selektori biraju na četiri godine i uvijek preko konkursa koji se objavljuje u par tiražnijih listova, kako bi javnost mogla da vidi sve bitne podatke u vezi s izborom, pa samim tim i kolika će biti plata selektora. Izabranom kandidatu se daje prilika da ponuđeni program sprovede na dva uzastopna velika takmičenja, svjetskom i evropskom prvenstvu.
Na konkursu se često prijavljuje i više od 50 trenera. Međunarodni komitet engleskog saveza, nadležan za sve nacionalne selekcije, daje završnu riječ na osnovu programa koji su dostavili kandidati.
Kod njih je sve javno, pa i plata selektora, a u našim zemljama ne samo da je tajna kolika su primanja selektora, već se i on (obično) bira u tajnosti. Zašto su plate selektora poslovna tajna, ako znamo da sportski savezi, osim nagrada na velikim takmičenjima, dobijaju i novac iz budžeta? Pokušaji da se sazna koliko tačno zarađuju balkanski selektori obično su neuspješni. Nagađaju se sume u rasponu od 250.000 do 1,6 miliona evra godišnje.
Mene muči ne novac već nešto drugo. Kad pogledam imena selektora, njihovo znanje harizmu i energiju, sasvim je jasno, uz igrače koje oni imaju na raspolaganju, da stoji činjenica – ipak bi rezultatski moralo malo bolje.
A šta mislite, na šta bi ličio Balkan kada bi političare mijenjali na isti način kao fudbalske selektore?!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu