Mihajlović je na veliku jugoslovensku fudbalsku scenu stupio u dresu Vojvodine, a malo je nedostajalo da to učini u dresu zagrebačkog Dinama, piše Sportal.
Jedna odluka tadašnjeg trenera Modrih legendarnog Miroslava Ćire Blaževića uticala je na tok karijere mladog Mihe koji je umjesto na “Maksimiru” završio u novosadskoj Vojvodini sa kojom je 1989. godine osvojio i tutulu prvaka Jugoslavije.
Nakon velikog uspjeha sa Novosađanima Mihajlović je prešao u redove Crvene zvezde, čiji je bio važan šraf u pohodu na titulu Kupa evroskih šampiona i svjetskog klupskog prvenstva. Međutim, da je Blažević to drugačije odlučio navijači crveno-bijelih se vjerovatno ne bi prisećali fantastičnog gola Bajernu iz Minhena iz legendarnog polufinala Kupa šampiona odigranog na beogradskoj “Marakani” 1991. godine. Ko zna da li bi i te titule bilo…
Sudbina je tada umješala prste i obukla Sinišu najpre u crveno-bijele boje Vojvodine koje je nosio od 1988. do 1990. godine, a zatim i u one Crvene zvezde u kojoj je Miha postao velikan srpskog fudbala. Međutim, prije nego što je došao na “Karađorđe” Mihajlović je bio na pragu “Maksimira” i malo je nedostajalo da postane igrač Modrih.
Kako je tri decenije kasnije objavio hrvatski “Globus”, Mihajlovića su hrvatskom velikanu preporučile legende tamošnjeg fudbala, Robert Prosinečki i Zvonimir Boban, sa kojima je Mihajlović igrao u mlađim selekcijama.
– Igrao je fantastično, bio je apsolutno najbolji igrač u konkurenciji četiri njemačke, četiri italijanske, turske i naše ekipe. U klub sam predao izvještaj o kakvom igraču je riječ, dalje je sve bilo u rukama Ćire Blaževića – prisjećao se kasnije Kobešćak koji je navijao da se Dinamo dočepa Mihajlovića prije Rijeke, Osijeka i Dinama iz Vinkovaca, koji su ozbiljno zagrili za igrača Borova.
U prvi mah Blažević je dao blagoslov i Miha se 1987. godine preselio u Zagreb, gdje je već njegov mlađi brat Dražen bio pitomac u školi za milicionere u Dubravi.
Transfer je Dinamo trebao da košta svega 10.000 njemačkih maraka, a Siniša je u to vrijeme u Borovu zarađivao 500 švajcarskih franaka i sigurno je da ni plata ne bi bila prepreka njegovom dolasku.
Činilo se da je stvar riješena. Mihajlović je čak otputovao sa zagrebačkim klubom na turnir na Sardiniji, igrao u pobjedi prvog tima od 4:2 nad Toresom iz Sasarija. To mu je, ispostaviće se, bila prva i posljednja utakmica u dresu Modrih, a kao razlog što nije postao dio hrvatskog velikana bila je, navodno, njegova frizura koja je zasmetala treneru Blaževiću.
Ova informacija nije dobila nikada potvrdu od strane hrvarskog trenera, ali je Siniša Mihajlović jednom prilikom izjavio:
“Mislio sam da je važno kakav sam igrač, a ne kakvu frizuru imam“.
Zvanična verzija je da je trener Dinama na Sinišinoj poziciji već imao nekoliko igrača i da je smatrao da bi bilo previše dodavati još jednog sa sličnim karakteristikama.
U veznom redu je tu bio Marko Mlinarić, koji je te 1987. godine zvanično proglašen za najboljeg fudbalera Prve lige Jugoslavije, a tog ljeta su na “Maksimir” stigli i ofanzivniji Haris Škoro, odnosno Stjepan Deverić koji se tada vratio iz redova spitskog Hajduka.
– Već smo zakaparili Radmila Mihajlovića iz Željezničara za iduću sezonu. Siniša? Sine moj, dva Mihajlovića su previše za Dinamo – rekao je jednom prilikom Blažević legendarnom hrvatskom novinaru Tomislavu Židaku.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu