Novak Đoković jedva čeka odlazak u Tokio i olimpijsko selo.
Najveća sportska smotra i najznačajniji dogadaj i čast mi je da predstavljam Srbiju. Posljednje dvije Olimpijade nisam bio na otvaranju, želja mi je ove godine da budem, a zavisiće od rasporeda mečeva. Čast je družiti se sa najboljim sportistima, pronalaziti inspiraciju u njihovim pričama. Radujem se tome. Sezona je otpočela odlično, inspirisan sam i motivisan da imam najbolju sezonu. Ciljevi su pehari na grend slemovima i osvajanje Olimpijskih igara. Osjećam da je došao trenutak za olimpijsku medalju. Imao sam čast da u Pekingu 2008. donesem bronzu Srbiji, osjećam da je došao trenutak za novu medalju. Spremiću se da napravim što bolji uspjeh.
Naredni turnir na kojem će biti je u Dubaiju.
– Za mene je svaki turnir bitan. Tako sam odrastao, tako su me učili. Nikad ne štedim sebe na manjim turnirima. Radije biram da ne igram nego da ga igram sa pola snage. Svaki meč mi je nova prilika da napredujem i budem bolja verzija sebe. Ove godine se vraćam u Dubai između Australije i Indijan Velsa. Na mastersima u Americi se nadam dobrim rezultatima koji su izostali proteklih godina.
Đoković je nakon osvajanja Dejvis Kupa imao najbolju sezonu, pa se nada da će tako biti i nakon osvajanja ATP Kupa.
-Dejvis kup nam je 2010. dao vjetar u leđa i izuzetnu motivaciju i imao sam jednu od najboljih sezona 2011. zato smatram da je jedan od najzaslužnijih faktora osvajanja Australijen opena zapravo osvajanje ATP kupa sa drugovima iz reprezentacije. Imali smo izvanrednu atmosferu. Svi smo doživjeli igrački vrhunac, uz Australijan open je to period koji ću dugo pamtiti – počeo je Novak.
Odgovarajući na pitanja novinara, srpski teniser je ponovio da ga najveći rivali motivišu.
– Uvijek sebe vidim kna tronu. Ne može uvijek da se ostvari, ali to je život. Imam najviše ambicije. Između nas trojice vezivno tkivo je šampionski mentalitet. Federer koji igra na vrhunskom nivou u svojim godinama je za divljenje. Takav talenat se rijetko viđa. On i dalje ima najviše ambicijei i Rafa i ja smo mu motivacija da nastavi dalje. Isto je i sa mnom. Njih dvojica su mi ambicija da budem što bolji. Rastemo zajedno. Iako sam na početku karijere govorio da mi nije zadovoljstvo što sam dio njegove ere, sada mi to jeste zadovoljstvo.
Đoković je istakao da je do snimka igranja tenisa sa djecom došlo slučajno.
-Vidio sam ih kako igraju i obećao da ću se vratiti, jer sam tad prvi put u nekoliko godina vidio ih da se tu igraju tenisa. Odigrali smo nekoliko poena i bilo je dobro zezanje – nasmijao se Đoković.
Dotakao se i navijača iz Republike Srpske.
-Puno mi znači podrška navijača iz Republike Srpske. Supruga i ja smo bili sa prijateljima iz Banjaluke na skijanju, oni su nam pričali koliko im znače moji uspjesi i hvala im puno za podršku.
Pitanja srpskih olimpijaca.
Đoković je zatim odgovarao na pitanja plimpijaca
Nevena Ignjatović, skijanje: Svi smo vidjeli tvoj video kada si bio mali, i kada si rekao da jednog dana želiš da budeš broj jedan. Naravno, bio si mali, ali kada si prošao sav put i kada si to ostvario, da li si osjećao kao da je to definicija tvog ličnog ispunjena i onog što si želeo, nekog ličnog najvećeg uspjeha?
– Hvala Neveni. Ja sam pasionirani skijaš i odrastao sam na planini, pratim je i navijam za nju. Koja je definicija uspjeha i kako se on odražava na ispunjenost? Za mene, koliko god čudno zvučalo ljudima, u današnjem sportu svi pričaju o ambicijama, ciljevima, peharima; pa se stvara energija koja širi tenzije. Ne ispunjava me u potpunosti osvajanje trofeja. Ono što mene ispunjava je radost kad držim reket. Ljubav prema tenisu je nešto što je meni jezgro svega i čemu se vraćam. Postoje dani kada mi ne ide, ali ako ne osjećam iskrenu ljubav prema sportu, ne mogu da budem sto posto ispunjen. Kroz tenis napredujem i karakterno. Ispoljavam potisnute stvari kroz igru i to me osvešćava šta sve još moram da radim na sebi. Kao pozitivna posledica na ovakvo moje ponašanje stižu trofeji. Sam čin osvajanja trofeja me ne ispunjava kao čoveka.
Velimir Stjepanović i Sonja Petrović: Kako se vraćaš psihički iz teških situacija i kada ćemo se trkati u vodi?
– Pozdrav za Velju, sreo sam ga prije desetak godina u Dubaiju i sjećam se susreta. Drago mi je što je ostvario velike uspjehe. Kada se lomi rezultat i kada je rezultat na strani protivnika, trudim se da ostanem u sadašnjemtrenutku. To je teže ostvariti nego reći. To se postiže razumijevanjem sebe, iskustvom, radom. Svjesno disanje je jedno od najefektnijih rješenja. U trenucima kada imate previše misli i emocija, ono što ja uradim je da zatvorim oči, smirim sebe, usresredim se na naredni poen. Postoje momenti kada imate viši cilj u glavi. Nekoga motiviše pehar, nekoga misao na familiju, ja sve to imam u određenim momentima, ali uvijek neku sliku oživim u glavi koja me osposobi da pružim najbolju moguću partiju. Verujem da je iskustvo presudno. Kada se dobro pripremite to je 50% obavljenog posla. Normalno je da se svakome desi izliv bijesa, nisam ponosan na neke svoje reakcije, ali bitno je koliko brzo se ja oporavim. Naš mozak reaguje na kontinuirano ponavljanje. To ponavljanje postaje navika. Kada dođem u situacije da nema izlaza, pronađem put da se vrati.
Milica Starović, kajak: Ko je inspiracija, šta je to što ga pokreće i inspiriše da prevazilazi samog sebe i da pravi čuda.
– Kao mladi teniser imao sam uzore – Sampras, Alberto Tomba i Džordan. Ali sada nemam osobu kojoj se divim u potpunosti već imam ljude koji me inspirišu u određenim elementima, u načinu na koji rade.
Dušan Domović Bulut, 3×3: Kakav si u kartaroškim igrama, jer naša ekipa je pored basketa ekspert za UNO, tako da te pozivam na jednu partiju? I naravno, pravilo je da onaj ko izgubi kupuje sladoled, pa me zanima da li si dorastao tom izazovu?
– Pozdrav Dušanu. Čestitam reprezentaciji 3×3 na plasmanu. Da se vratim na UNO, čini mi se da su basketaši super u toj igri. Doći ću sa frižiderom sladoleda.
Zorana Arunović, streljaštvo: Čestitke na svemu što si uradio. Kako održavaš nivo motivacije, ako uzmemo u obzir da si osvojio sve što je moglo da se osvoji?
– Suština je da motivacija uvijek polazi iz sebe, iznutra. Ona nije nešto što je spolja. Trofej treba da bude cilj, ali ne i motivacija koja će vas svakoga dana ispunjavati. Za mene tenis prevazilazi uspjehe na profesionalnom nivou, plus pruža mi priliku da doprinesem i srpskom i svetskom sportu i da utičem da budemo što bolji u svakom smislu.
Dejan Tomašević, košarka: Na koji način ostaješ fokusiran, smiren i dostojanstven u prelomnim trenucima, pogotovo kada igraš protiv Nadala i Federera i jednu negativnu energiju sa tribina okreneš u svoju korist?
– Jako je velika energija na tribinama i vidim da se često piše o tome da mene ljudi ne vole. Ali ja stvarno nemam taj utisak. Moj lični utisak je da uživam dosta podrške i od većine ljudi koje sam u zivotu sreo. Postoje određena mjesta na svijetu gde imam više podrške, a negde i manje. Kada igram protiv Federera ili Nadala publika je na njihovoj strani, ali to ne znači da ja cijelu srpsku javnost treba da okrenem protiv njih. Čak i da me ne vole, ne želim da doprinosim negativne emocije. Neću da dolijevam ulje na vatru. Svako ima momente kada izgubi kontrolu nad emocijama, ali ja priznajem da imam greške. Nisam idealan, ali voleo bih da nastavim da se usavršavam. Ne mislim da je suština da su svi protiv Srbije. Ne želim da raste ta negativna energija. Ponekad mene takve situacije drmnu na terenu, ali ne želim da igram u takvim uslovima.
Aleksandar Kukolj, džudo: U momentima najveće krize svakako da si vjerovao da možeš da se vratiš u vrh, jer da nisi, sigurno ne bi ni uspio. Zanima me da li su postojali trenuci da si i sam sumnjao u povratak, i ako su postojali – kako si ih prevazišao?
– Jedan od najtežih trenutaka je povreda lakta 2017. Ta povreda je krenula 2016, pa sam išao i na operaciju, pa je 2018. počela loše. Tada sam imao preobražaj. Morao sam u sebi da posložim stvari emotivno, razgovarao sam sa sportistima. Tada mi je Kobi Brajant najviše pomogao. Dao mi je smjernice koje sam mogao da iskoristim u slučaju. On je posljednjih godina karijere kuburio sa povredama, pa je podijelio hronološki šta mu se dešavalo i objasnio mi je šta je radio, kako je dao sebi jasnoću ka čemu ide, kako će da se prilagodi timu, kako je balansirao profesionalnim i privatnim životom. Nažalost, tragedija se desila, ali njegov duh će vječno živjeti. Kobi je po mom mišljenju najveći u svom uticaju koji je prevazišao sportske razmjere.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu