Gospodinu Dejanu Saviću, nije mu bilo teško da jutro poslije dočeka ispred balkona Skupštine grada i velikog slavlja dođe u redakciju Blica.
Mogli ste i u sedam da nas pozovete – bila je prvo rečenica koju je kazao kada je ušetao u prostorije Blica.
Svaka naredna bila je prekidana zbog slikanja. Kolege su prilazile sa namjerom da čestitaju Saviću i poruče mu koliku sreću su on i njegovi igrači donijeli Srbiji. Sa svima je porazgovarao, zahvalio se. Gospodski.
Selektore, kako je bilo na dočeku u ponedjeljak uveče?
– Ne sjećam se – odgovorio je sa osmjehom koji igra sve vrijeme.
Ne možete da ostanete ozbiljni u njegovom prisustvu.
– Ne sjećam se ni koji mi je to izlazak na balkon po redu bio – kaže.
– Ovo neće biti tipičan vaterpolo intervju – nastavljamo.
– Spreman sam!
Konstatujemo da odaje utisak ponosnog i prezadovoljnog čovjeka. Pa ga pitamo da otkrije kada je bio najsrećniji na klupi Srbije?
– Kada vidim momke kako se raduju, a to je u posljednjih pet, šest godina izuzetno često.
Pogled je “pao” ka Andriji Prlainoviću i Stefanu Mitroviću koji su stajali pored njega. Onda je uslijedio monolog. Ali monolog ne sa stanovišta selektora, već “ortaka” koji sjedi na klupi i sa dobrim drugovima radi ono što najbolje zna – uči svijet kako se igra vrhunski vaterpolo.
– Već sam rekao da se ova generacija bori sa izuzetno teškim stvarima. Između ostalog bore se i protiv logike, ali svake godine pokazuju da se nisu umorili od motiva, želje i od ciljeva koje smo zadali. Nema odgovora na to koliko oni mogu da napreduju i gdje je njihova granica. Dokle god budemo sebi postavljali ozbiljne stvari za ciljeve, dugo ćemo vladati. Uostalom sve nas obavezuje i tradicija generacija koje su nam prethodile odnosno tradicija Vaterpolo saveza.
Zastao je, a onda rekao ono što ćete danas rijetko čuti.
– Sve zavisi od nas. Nama vaspitanje i kultura nalažu da imamo visoke ciljeve i da sebi zadajemo ozbiljne zadatke.
Sa Savićem sve vrijeme razgovora koketira između formalnog i neformalnog. I ne možete, a da se ne zapitate, kako je taj čovjek toliko normalan pored uspjeha koji je postigao. Uzor je mnogima.
– Drago mi je. Ja svoje ne moram da imenujem. To su oni koji su učestvovali u mom odrastanju. Roditelji, rodbina, ali i većina autoriteta za koje je moje djetinjstvo vezano. Znači od nastavnika, komšija i pojedinih trenera.
Slušajući ga imamo utisak da je veoma skroman čovjek. Ali i da je u tome njegov najveći kvalitet. Najveća vrlina je dostići jednostavnost.
– Skromnost vrednujem kod svojih igrača. To je osobina koju najviše cijenim. A sebe ne mogu da definišem.
Da nam kažu vaši puleni?
– Oni i treba da pričaju.
Prlainović i Mitrović su imali već spreman odgovor.
– Dvije knjige su nam potrebne da opišemo Dejana. Ali sačuvaćemo to kada budemo završili karijeru. Da i mi izdamo knjigu, a ne samo Bane Mitrović.
Uslijedile su njihove interne šale, a onda su svi prasnuli u smijeh kada je Savić na pitanje šta ne voli kod sebe odgovorio:
– Ujutru kad se probudim, pa se pogledam u ogledalo. Ne mogu da vjerujem na šta ličim.
Za sve ovo vrijeme koliko sjedi na klupi, Savić je ostao dosljedan tome da ne uskoči u bazen poslije osvajanja zlata. Šta još ljudi koji su osvojili sve moraju da urade da bi se on našao u vodi.
– Moraju još mnogo toga da prođu, odnosno da svakodnevno marljivo rade na svojim mišićima – kaže “ozbiljno”.
Nastavlja:
– Mitre (Stefan Mitrović), pokaži, biceps! Kako on može da me ubaci u bazen? Moraju još da rade.
“Prozvani” Mitar je odgovorio:
– Možda bismo mi i mogli da ga ubacimo, ali kako bismo ga izvukli iz bazena? To je teži dio.
Opet smijeh. I kao i obično, za kraj: da li ćemo poslije Olimpijskih igara u Tokiju biti svjedoci naslova “Osvojili su sve”?
– Ako bude dobar suši, da.
Odgovor je potpuno u Savićevom stilu. Gospodski.
Najteže mi je što sam propustio večere
Iskreno, kada vam je bilo najteže na prvenstvu?
– Propustio sam dvije večere, sigurno. Tada mi je bilo stravično teško. Nisam mogao da spavam od gladi.
Ponavljam tri riječi
Koje riječi ili rečenice stalno ponavljate vaterpolistima?
-Tri iste. To su: “ovaj”, “molim”, “je**te”.
Gest koji je obišao svijet
Poklonili ste se španskom selektoru poslije finala. Tim postupkom ste još jednom dokazali da ste unikat.
– To je sasvim normalna reakcija s obzirom na to da se David Martin i ja znamo 20 i kusur godina. Živjeli smo i radili zajedno, bili cimeri dok smo igrali u Barseloneti. Jednostavno to je poštovanje. Poštovanje ne prema njemu kao treneru, nego prema osobi i čovjeku, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu