Tanjga je za Mihu uvijek imao najbolje riječi, a u intervjuu za “Novosti” opisao je odlazak fudbalskog velikana u vječnost.
Njih dvojica su više od 30 godina bili kao nokat i meso.
– Niko od nas nije ni pomislio, a kamoli slutio da se Siniša neće izboriti sa bolešću. Vjerovali smo, da će, kao i prethodno, pobijediti i nastaviti. Tim prije što je, recimo, dan pred odlazak na promociju Zemanove knjige sa sinom šetao ulicama i parkom sedam-osam kilometara. Mislili smo svi da ide na bolje, kao prvi put. Međutim, osjetio je pogoršanje. Otišao je u bolnicu… A onda se desio šok. Strašan šok. Neizreciv. Ne mogu da se pomirim sa činjenicom da se više neću čuti i videti sa njim, kao ni cijela njegova familija – sa velikom tugom govorio je Tanjga.
Jednostavno, kada izgubite nekog toliko bliskog, pri samoj pomisli na njega naviru emocije.
– Teško je riječima opisati. Ostao sam bez najboljeg prijatelja. Teško je to shvatiti. Sve je kao san, ne vjerujem da se dešava kao ni njegova supruga i deca, majka i brat, prijatelji. Znam, težak period tek dolazi i čovek se mora s tim izboriti. Siniša je bio toliko velik da neće ostati zaboravljen – kroz suze je govorio Miroslav Tanjga.
Niko nije ostao ravnodušan na sahrani
– Ne znam ko nije bio da isprati Mihu na vječni počinak. Tamo je ukazana velika počast. Niko nije ostao ravnodušan na mjestu gdje su se pravoslavna i katolička crkva našli na zajedničkoj službi. Govorili su “naš i vaš Siniša”, riječi koje imaju težinu. Dan pred sahranu rijeke ljudi su odavale poslednju poštu našem velikanu. Bio je to veličanstven ispraćaj u Vječnom gradu u istorijskom zdanju i svi bi trebalo da budemo ponosni što smo Srbi.
Prisjetio se Mihajlovićev kum i perioda iz Novog Sada kada su zajedno stigli u Vojvodinu.
– U Vojvodinu smo došli početkom jula 1988. godine. Poznavali smo se odranije, sa terena, kao rivali, dok je Siniša igrao za Borovo, a ja za Dinamo iz Vinkovca. Milorad Kosanović je došao po nas, vozio nas Sale Stanković. Prvu kafu u Novom Sadu popili smo u čuvenom restoranu “Čemp”, braće Kačar… Prvih šest meseci živjeli smo kao podstanari u Novom naselju. Kao kod pravih Slavonaca, kod nas je bilo kobasice, kulena, čvaraka i uvek domižana, flaša 10 litara crnog vina, dalmatinskog iz Šibenika. To su bili počeci, sanjarenja, stvaranja karijere… I bili smo srećni, a nismo imali ništa. S druge strane, imali smo sve: sjajnu ekipu, drugare, trenere Ljupka Petrovića, Milorada Kosanovića, Josipa Pirmajera i Jovu Kovrliju, koji su znali kako prema nama da se odnose, znali za mladalački život i prohtjeve i nisu nas sputavali. Zato smo i osvojili titulu šampiona Jugoslavije sa Vojvodinom, 1989. godine.
Tanjga se u razgovoru za “Novosti” prisjetio i gola iz slobodnog udarca koji je Miha postigao protiv Partizana.
– Vodili smo 2:1, upisao sam se u strijelce zahvaljujući Vorkapiću, a zatim je uslijedio slobodnjak za nas, baš po Sinišinoj mjeri. Dok je namještao loptu rekao sam Milku Đurovskom : “Ovo je penal, 3:1 za nas”. Pogledao me s nevericom i odmahnuo rukom. Međutim, Miha je “projektilom” potvrdio moje riječi- seća se veliki prijatelj Siniše Mihajlovića kao juče da je bilo.
Iz Vojvodine kao igrači koji su Novom Sadu doneli tek drugu šampionsku titulu, prešli su u Crvenu zvezdu, u pohod na krov Evrope.
– To su bile godine uspjeha. Biti šampion Jugoslavije sa Vojvodinom, ogroman je rezultat, a do njega nas je dovelo drugarstvo. Igrali smo iz ljubavi, puni razumevanja, a ne iz interesa, jer nismo znali šta je to. Prešli smo u naš najtrofejniji klub, bili tužni što se država raspada. Crvena zvezda se vinula do svjetskih visina, gdje je Miha opet imao vodeću ulogu. Svi se sećamo njegovih golova Sampdoriji, Bajernu…
Miha je posle Zvezde otišao u Italiju, Tanjga u Tursku. Ovo ih je fizički razdvojilo, ali su neprestano bili u kontaktu.
Koliko je njihovo prijateljstvo bilo veliko, govori i činjenica da su dali imena sinovima jedan po drugom.
– Najprije sam vjenčao Mihu, koji je svom prvencu dao ime Miroslav. Naravno, on je mene vjenčao i moj sin se zove Siniša. Krstili smo decu, poslije sam ga vjenčao i u crkvi u Sremskim Karlovcima, tako da imamo višestruko kumstvo.
Prva trenerska saradnja bila je na klupi reprezentacije Srbije 2012. godine. Kasnije je Tanjga bio skaut u Milanu i Torinu, a pet godina su bili zajedno na klupi u Bolonji.
– Od 2018. smo bili zajedno u svakodnevnom radu. Miha je bio šef trenera, šef stručnog štaba i njegova riječ je bila odlučujuća. Dileme po tom pitanju nije bilo. Sada, u Bolonju ne mogu da se vratim. Jednostavno, emotivno ne mogu. Ne vidim sebe u tom klubu poslije pet godina provedenih sa Sinišom. Sada da sednem bez njega? Ne mogu, sve bi me podsjećalo…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu