U Crvenu zvezdu je došao iz Druge lige kao relativno nepoznat igrač. Talentovan, vižljast, brz, odličnog šuta… Jedanaest godina proveo je na Malom Kalemegdanu, nosio je i kapitensku traku, ali trofej nije osvojio. Put ga je 1990. odveo u Izrael, gdje i danas živi.
Miljenik navijača Crvene zvezde Zufer Avdija je pričao o tome koliko mu je bilo teško da kao partizanovac obuče dres najvećeg rivala, rivalstvu sa crno-bijelima, kako je poraz od Cibone odredio budućnost crveno-bijelih, želji da mu supertalentovani sin Deni zaigra za Srbiju, skorašnjem susretu sa Majklom Džordanom…
– Igrati u ono vrijeme za Zvezdu ili Partizan, koji je počinjao da se diže sa Kićom i Prajom, bio je vrhunac. Zvali su me, potpisao sam ugovor i ostao u 11 godina. To znači da me je Zvezda poštovala i vidjela nešto u meni. Bio sam i kapiten. Tačno je da nismo osvojili ništa, igrali smo pet, šest finala i sva smo izgubili, to je minus i neka crna tačkica. Tačno je da sam kao klinac bio partizanovac zbog porodice i okoline. Čak sam po dolasku u Beograd, poslije prve dve utakmice koje sam igrao za Zvezdu, išao sa kapom i naočarima da gledam Partizan. I porodica i uža familija je bila u šoku što sam pristao da igram za Zvezdu. Ali kad uđeš u to, Zvezda te uzme pod svoje i više nema Partizan. Kasnije sam bio na svim utakmicama na Marakani, i velikim i malim.
Avdija je jedan od rijetkih koji može da se pohvali da je igrao protiv Majkla Džordana 1983. na turniru u Solunu.
– Sjećam se, izgubili smo u produžetku sa pola koša. Majkl je tek počinjao karijeru, ali odmah se vidjelo da ima nešto u njemu i da će biti veliki igrač. Da smo znali kakvu će karijeru da napravi slikali bismo se, uzeli autograme, dresove, majice, patike. U februaru idem u Šarlot na Ol-star zajedno sa sinom Denijem, koji je dobio poziv da bude dio NBA kampa. Pokušaću da uz pomoć Ivice Dukana, nekadašnjeg skauta i asistenta generalnog menadžera Čikago Bulsa, dođem do Džordana, da se slikamo i podsjetimo na ta vremena. Poslaću vam sliku – obećava Avdija.
Avdija nije krio želju da mu sin obuče dres reprezentacije Srbije, ali je zbog viših interesa Izrael definitivan izbor.
– Deni u avgustu treba da bude regrutovan u izraelsku vojsku. To je bio problem jer ima i srpsko državljanstvo. Da je odlučio da igra za našu reprezentaciju, a pričao sam o tome sa Saletom Đorđevićem i ljudima iz saveza, ovde bi imao problem sa vojskom koja traje tri godine jer ne bi dobio status vrhunskog sportiste. Bio sam u kontaktu sa Saletom i savezom, međutim, da se opredijelio za Srbiju ne bi mogao da izađe iz zemlje tako lako i imao bi problem sa trenizima. Kao izraelski reprezentativac on dobija zvanje vrhunskog sportiste i bez problema može da napusti zemlju, ode u NBA ili negdje u Evropu. Kao vrhunski sportista ima velike olakšice. Kao otac volio sam da igra za srpsku reprezentaciju jer bi imao veće šanse da zaigra na Olimpijskim igrama i da osvoji neku medalju. Međutim, ovdje je rastao, ovdje se rodio i smatra da će mu biti bolje da igra za Izrael.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu