Sport

FUDBALSKA BAJKA Malbašić: Trofej Kupa uspomena za sva vremena

Osvajanje Kupa Maršala Tita 1988. godine ličilo je na “fudbalsku bajku”. Borac tada savezni drugoligaš došao je do finala sa Crvenom zvezdom koja je bila apsolutni favorit.

FOTO USTUPLJENA FOTOGRAFIJA/FK BORAC

Ipak, hrabrost i velika borba Banjalučana su nagrađeni najdražim trofejom, a na Trgu je igrače dočekalo oko 30.000 navijača.

Stojan Malbašić ističe da je taj uspjeh obilježio klub i igrače za vječnost. Svi se sjećaju velikog i sjajnog finala, ali put do njega je bio težak, a Borac je čak četiri puta prolaz u narednu fazu tražio sa penala.

Što vrijeme više prolazi, to mi se čini da postajemo svjesniji kakav smo podvig napravili. Osvojiti trofej u Kupu Jugoslavije, gdje je učestvovalo preko 1.000 ekipe je baš teško, a posebno kad se pogleda kako smo došli do finala i da je praktično svaka utakmica bila stresna. Svaki meč je bio priča za sebe. Kao da nas je Bog vodio ka tom cilju da osvojimo Kup. Penali u ranim fazama pa onda legendarni dvoboj sa Vojvodinom. Izgubimo na gostovanju 0:3, a onda u revanšu u zimskim uslovima savladamo budućeg šampiona države sa 6:1. U to niko nije vjerovao nakon prvog meča. Zatim ti penali sa Prištinom i onda veliko finale sa Zvezdom – sjeća se Malbašić.

Zvezda je tada imala sjajan tim i svi su očekivali da osvoji trofej, mada su simpatije ljubitelja fudbala bile na strani Banjalučana. Na terenu je Borac pokazao svoju snagu i slavio golom Senada Lupića.

Upravo je roviti Malbašić poveo akciju koja je krunisana golom. Povukao je loptu do Durgutovića koji je sjajno uposlio svog napadača i mreža Zvezde se zatresla.

Beograđanima nije pomogao ni penal koji je svirao sudija Blažo Zuber. Dragan Stojković je pokušao da prevari Slobodana Karalića i nije uspeo, pa je trofej krenuo prema Banjaluci.

– Niko nam nije davao šanse u finalu, ali smo mi vjerovali u uspjeh. Tu generaciju je krasilo veliko drugarstvo i mislim da nas je to vodilo ka trofeju. Bili smo prijatelji i van terena, a onda smo na njemu ginuli jedni za druge. Imao sam povredu pred finale, ali sam „stisnuo zube“ i odigrao cijeli meč. Gdje da ne odigram finale? Trener Husnija Fazlić je razmišljao da ne igram, ali to se ne propušta. Na kraju je sve ispalo odlično. Ta pobjeda je obilježila sjajnu generaciju, a doček u Banjaluci dan kasnije je uspomena za cijeli život. Trg je bio prepun, svi su bili presrećni. Ne znam ko se sve nije slikao sa peharom – kaže Malbašić.

Sjećanje na saigrače

Stojan Malbašić ističe da je 11. maj datum kad treba da se svi sjete igrača koji nažalost više nisu među živima.

– Nažalost, dva značajna člana te ekipe Slobodan Karalić i Suad Beširović više nisu među nama, a dali su ogroman doprinos osvajanju trofeja. Nažalost otišli su prerano, a mi treba da ih se uvijek sjećamo – istakao je Malbašić.