„U životu sam imao i prošao sve: želeo bih samo da je moj otac ovde”, bio je naslov velikog intervjua koji je predstavljao rezimiranje dosadašnjeg života trenera Bolonje i bivšeh selektora Srbije. U nastavku, prenijećemo vam neke od najemotivnijih dijelova teksta koji nikoga ne može da ostavi ravnodušnim…
O ocu
„Otac je bio kamiondžija. Umro je sa 69 godina od raka pluća. Kada je otišao, nisam bio kraj njega. Mislim o tome svakog dana. Tokom rata sam ga molio da dođe u Italiju, ali on je htio da ostane u svojoj zemlji. Volio bih da vidi kako mu unučići odrastaju. Što se tiče snova, ne sanjam o osvajanju Lige šampiona ili Skudeta. Moj san je neostvariv da mogu da zagrlim oca. Sa druge strane, majka me i dalje gleda istim pogledom kao i kad sam bio dijete. Ona ne priča italijanski, a moja djeca malo govore srpski, ali svaki put kada nas posjeti u Rimu vidim kako ih gleda i shvatam da su riječi nepotrebne za ljubav.”
O siromaštvu i bananama iz djetinjstva
„Danas živim dobro, ali znam kako je kada imate malo da jedete. Kao dete sam voleo banane, ali nismo imali novca. Majka mi je kupila jednu i morao sam da je podijelim sa bratom. Jednom sam joj rekao da ću da kupim kamion banana kada se obogatim i da ću sve da ih pojedem. Danas idem u restorane i biram najbolja jela. Pijem dobra vina, ali ništa nikad neće nadmašiti ukus tih zalogaja banane. Zato mi ništa nije nedostajalo kod roditelja, a bogatstvo koje ću ostaviti svojoj djeci nije ekonomsko, već su u pitanju vrijednosti i učenja. Iskrenost, odanost, požrtvovanost… Moraće da se oznoje i prezime im neće biti dovoljno.”
O Vukovaru
„Rođen sam u Vukovaru i za mene je to bio najljepši grad na svijetu. A onda je postao simbol rata. Vratio sam se tamo pre dvije godine, poslije 25 godina… Poslednji put bio sam tako tokom sukoba, 1991. Sve je bilo sravnjeno sa zemljom, nisam mogao ni da se orijentišem… Pamtim ruševine zgrada i mašine koje su pravile rovove. Ptica nije letjela, nije bilo ni pasa. Pamtim pogled dva desetogodišnjaka, dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u tijelu djece. Tužne oči koje su videle sve osim djetinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me je ko sam. Često pomislim na to dijete, volio bih da znam šta mu se dogodilo. Ako ga rat nije uzeo, onda je danas muškarac. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su ta deca postala odrasli koji su ponovo otkrili malo svjetlosti.”
O ratu, ujaku, Arkanu
„Svi ratovi su užasni. Ali bratoubistvo-rat koje smo doživjeli u bivšoj Jugoslaviji je najteže što može da se dogodi. Prijatelji pucaju jedni u druge, porodice se raspadaju. Vidio sam kako moji ljudi padaju, kako nestaju gradovi. Kako sve postaje izbrisano. Moj najbolji prijatelj je uništio moju kuću. Moj ujak, Hrvat i rođeni brat moje majke, govorio je da je htio da zakolje mog oca kao svinju. Našli su ga Arkanovi „tigrovi” i umalo nije bio ubijen. Pozvali su moj broj telefona i spasio sam mu život. Mnogo sam puta govorio o mojoj oproštajnoj poruci Arkanu, kojeg sam znao i prije rata, kao i o mojoj osudi njegovih zločina, o tome što je on tada predstavljao za Srbe… Biće potrebno da prođu još dvije generacije da bismo shvatili šta se dogodilo. To je bilo razarajuće za sve. Ono što ja kažem, mogu da kažu i Hrvat i Bosanac takođe. Iskusili smo ludilo istorije.”
„Srbin sam od glave do pete”
„Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Znam da priznam i svoje greške, znam da dam i primim izvinjenje i uvek sam spreman za dijalog. Smatraju da sam tvrd čovek. To je istina. I bolje da me ne provociraju. Ali i čovek s mu***a može biti dirnut. Kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim. Više sam bio taj dan čovjek nego ikada u životu. ”
O supruzi Arijani i djeci – Viktoriji, Virdžiniji, Miroslavu, Dušanu i Nikolasu
„Supruga i djeca su moja snaga, moj smisao svega. Karijera me je sprečila da u potpunosti uživam u njihovom odrastanju kao što bih volio. Najmlađem sinu sam dao najviše pažnje jer sam bio stariji i više nisam bio fudbaler. Ali vrijeme prolazi brzo… Kada odem kod njega u školu, više ne trči da me pozdravi, već ga postaje sramota.”
O izgubljenom djetetu
„Prije malo više od godinu dana, Arijana i ja smo čekali još jedno dete. Nažalost, trudnoća je bila prekinuta. Imati djete sa 50 godina je na neki način kao da je prvi put. Moja žena pati zbog toga, znam i vidim to. U bolu, mislim da smo već imali sve kao roditelji. Možda bi još jedno dijete bilo izazov, protiv zakona vremena. Noću, prije spavanja, ta misao se uvek pojavi.”
”Osjećam se mladim ali nekada kao da imam 150 godina”
„Duga kosa i lokne iz vremena kada sam bio dječak ustupile su mjesto sijedima. Iako su utanjile, braniću ih kao što sam branio svoje golmane. Što se tiče energije i entuzijazma, osjećam se kao 20 godina mlađi, mada nekad pomislim da imam 150 godina, s obzirom na sve što sam proživeo. Mladost u Srbiji, karijera, Italija i mnogih gradovi. Šestoro djece, siromaštvo, uspjesi, bogatstvo. Ali i dva rata, rane, suze… Danas kad pogledam za sobom, mogu da se zapitam: Siniša, koliko si života proživio?”
Savršena utakmica
„To je bio prvi meč poslije rata između dve reprezentacije u Zagrebu. Izborili smo plasman na Evropsko prvenstvo. Meč se završio 2:2, a ja sam asistirao za oba pogotka. Novine u Srbiji su mi dale 10.”
Derbi na Marakani
„Derbi u Beogradu ne može da se poredi ni sa čim. On je mnogo više od utakmice. Atmosfera na Marakani ne može da se objasni. U Milanu se igra derbi visokog plemstva. U Rimu je podsmijavanje preko cijele godine na temu derbija. U Đenovi su najlepše koreografije. U Torinu je zarazna ta volja Granata da preokrenu hijerarhiju.”
Kako mu je izmakla klupa Juventusa
„Sa Juveom sam se sve bio dogovorio. Bio sam u rezidenciji Anjelijevih, sa Marotom i Nedvedom. Onda je Konte odlučio da ostane da bi dao ostavku dva mjeseca kasnije. Ja sam ostao u Sampu, a u Torino je otišao Alegri… Sa Interom sam toliko puta bio u kontaktu da više i ne znam koliko sam puta bio blizu klupe Neroazura.”
50 godina u tri fotografije
„Prvi susret sa Arijanom i kako sam se izgubio u njenom osmehu. Dolazak na svet moje dece. Zalet, ljevica i lopta u rašljama.”
U životu bih sve isto
„Sve bih opet isto radio. Čak i greške. Jer ne postoje savršeni životi. I oni bi takođe bili dosadni. Ako sam danas ovo što jesam to je i zahvaljujući greškama. Živeo sam ovih 50 godina kao što sam i želio”, misao je kojom je Mihajlović završio intervju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu