Od 1991-1992. pa sve do 2000. imali smo embargo. Borili smo se za hljeb i mlijeko i ostale najneophodnije stvari za preživljavanje. Onda je, 1999. godine, Srbija bila bombardovana dva i po mjeseca bez prestanka, svake noći i svakog dana. Moja porodica i ja smo se za to vrijeme budili tokom noći zbog sirena, aviona koju su nas prelijetali. Bilo je poražavajuće i zastrašujuće. Najgora stvar koju sam ikada video – prilično emotivno je počeo Đoković.
Potom je nastavio da opisuje užase koje je vidio.
– Bilo je užasno vidjeti avione koji vam iznad glave bombarduju bolnice i sve ostalo. Mnogi nevini ljudi su umrli, a zahvalan sam što ja nisam izgubio nikog bliskog, iako znam ljude koji su izgubili bližnje i to je ožiljak koji ću nositi do kraja života. Sjećanja (na bombardovanje) će ostati sa mnom do kraja života – rekao je prvi teniser svijeta.
Zbog godina u kojima se nalazio, a u tom trenutku ih je imao samo 12, prirodno, srpski as je želio da se osveti onima koji su bobardovali njegovu domovinu.
– Na početku sam osjetio ono što je i većina našeg naroda – želio sam osvetu. Ko su oni da bombarduju nevine ljude? Šta se dešava? Imao sam 12 godina i sjećam se da sam se na dan rođendana krio u skloništima i da su nam rekli da ćemo se, poslije nedjelju, dvije skrivanja, vratiti normalnom životu i to je bilo to. Da nas neće zanimati šta će se desiti jer – ako nas pogode, šta mi tu možemo? Tako da, sjećam se da sam 12. rođendan proveo sa prijateljima igrajući tenis. Tada nismo išli u školu, tako da je to bilo super! Pjevali su mi rođendansku pjesmu, a ja se jasno sjećam slike aviona koji svugdje ispuštaju bombe. Bilo je užasavajuće, ali sam se u isto vrijeme osjećao kao da odrastam i u tome su mi dosta pomogli roditelji – nastavio je Nole.
Ipak, i u tom negativnom iskustvu osvajač 15 grend slem titula je izvukao neku pozitivnu stvar.
– Sa neke svjetlije strane, to (bombradovanje) me je natjeralo da budem dosta zahvalan u životu. To iskustvo me je oblikovalo i kao osobu i kao tenisera. Dobio sam dodatnu „glad“ za radom i treniranjem. Htio sam da pokažem svijetu šta može da uradi dječak iz ratom razorene zemlje, da može da bude najbolji u sportu koji je globalan. Sve što se desilo, desilo se s razlogom, a ja ne žalim ni za čim. To je moja karma i nešto kroz šta sam morao da prođem. Ne samo ja sa porodicom, nego svi mi kao nacija. Srpski narod je kroz istoriju prošao kroz mnogo ratova i nemaštine, tako da je lijepo vidjeti jedinstvo kod naših ljudi – poručuje srpski as.
Đoković je takođe podijelio sa Šetijem i o čemu je razgovarao sa ženom Jelenom i bratom.
– Pričao sam sa njima dvoma o tome šta je na nas ostavilo najveći utisak iz tog iskustva. Za mene je to bilo hiljade ljudi koji su se okupili na najbitnijim mostovima našeg grada kako bi ga zaštitili, noseći majice sa metama na njima i obojenim glavama, pjevajući pjesme i uživajući. Oni su na taj način pokazali da onima koji su bacali bombe da su oni meta i da štite most i grad. Time su pokazali da ako žele da ga sruše, moraju prvi da prođu preko nas. Mislim da je ta moć jedinstva, upornosti i snage bila predivna – zaključio je najbolji srpski teniser u istoriji.
(B92)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu