Tog 12. decembra 2000. još uvijek nepoznati ubica pucao je u 26. godišnjeg Harisa. Ispalio je dva hica u glavu Partizanove “petice”, dva hica u košarku…
Tri dana poslije Haris je podlegao povredama. I 18 godina kasnije ne blijedi uspomena na nastradalog momka. Od te tragične večeri kao da je vrijeme stalo. Ni danas se ništa nije promijenilo kao i te 2000. godine. Harisove roditelje Ismeta i Radmilu Brkić je od kobnog 12. decembra 2000. mučilo samo jedno pitanje.
Zašto? Želim samo da pitam čovjeka koji je oduzeo život mom sinu – zašto je to uradio?! Više me ne zanima ni da li će biti kažnjen, samo hoću da znam zašto je pucao u mog Harisa. Njega više nema i ništa ne može da mi ga vrati, ali muž i ja ne gubimo nadu da će ubica biti uhvaćen – govorila je neutješna majka Radmila.
Istraga se nije pomjerila sa mrtve tačke… Ostala je samo uspomena na dečka koji je kako kažu košarkaši stručnjaci imao ruku “meku kao pamuk”.
Haris Brkić je rođen 24. jula 1974. godine u Sarajevu. Košarku je počeo da trenira u KK Bosna sa 10 godina. Kao sedamnaestogodišnjak, Brkić 1992. godine prelazi u Partizan odakle je pozajmljen Borcu. U redovima Čačana bilježi svoje prve minute u seniorskoj konkurenciji. Slijedi povratak u Partizan, gdje je za šest sezona osvojio tri titule prvaka države i tri nacionalna Kupa. U sezoni 1997/1998, Haris Brkić je bio kapiten tima koji je izborio plasman na fajnal for Evrolige. Dvije sezone kasnije, igrao je za podgoričku Budućnost gdje je i započeo sezonu 2000/01. Nedugo zatim, vratio u svoj Partizan, a kobnog 12. decembra 2000. godine je na parkingu ispred nekadašnje dvorane “Pionir” upucan je vatrenim oružjem.
Uspomenu na Harisa Brkića čuvaju njegovi nekadašnji klubovi koji svakog ljeta organizuju memorijalni turnir na kojem se u njegovu čast takmiče kadeti KK Partizan, KK Budućnost, KK Bosna i KK Borac iz Čačka.
Takođe, Haris nikada nije bio zaboravljen ni od strane navijača crno-bijelih, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu