Ostalo

Šahovski besmrtnici (18): Piton u koži krokodila

Nakon učešća na pet uzastopnih državnih šampionata, od kojih na četiri nije doživio poraz, Tigran Petrosjan zarađuje nadimak Davitelj, jer je činio sve da što više umrtvi poziciju.

FOTO: ARMENIAN CHESS FEDERATION

Tada vrijeme i taktika gube smisao, a uspavanog protivnika je lakše dokrajčiti.

– Petrosjan nije tigar koji skače na svoj plijen. On je prije piton, koji guši svoju žrtvu, ili krokodil koji satima čeka pogodan trenutak da bi nanio odlučujući udar – napisao je jednom Maks Eve.

Osvajanjem titule u meča s Mihailom Botvinikom, u Moskvi 1963, Tigran Petrosjan se suočava sa izvjesnim rezultatskim padom. „Prvi među jednakima“, kako je volio za sebe da kaže, dozvoljava sebi izuzetno loše rezultate u Santa Moniki 1966. (šesto mjesto) i Moskvi 1967. (9-12. mjesto). Opravdanje se, vjerovatno, može naći u pripremama za odbranu titule u mečevima s Borisom Spaskim.

Prvi meč, odigran 1966. u Moskvi, protekao je u neobično mirnoj atmosferi. Bila je to rovovska borba u kojoj se šampionovoj istočnjačkoj mirnoći uspješno prilagodio Spaski svojom univerzalnošću i vještinom u odbrani teških pozicija. Nakon tijesnih 12½:11½ titula ostaje u rukama „kavkaskog orla“ ali tri godine kasnije dolazi do reprize.

Ovog puta nastupila je „borba na nož“ prilikom koje je Petrosjan čak u devet partija žrtvovao figuru! Spaski je kroz višegodišnje borbe u ciklusima za prvenstvo svijeta stekao istančani osjećaj da usmjeri tok borbe na svoj mlin, što mu, poslije 8:8 i finiša koji je odavao odličnu fizičku pripremljenost, donosi šampionske plodove.

Svijet je nakon 10½:12½ dobio novog šampiona, a Petrosjan izjavljuje: „Ovaj meč me je jako iscrpio; izgubio sam blizu šest kilograma dok se moj protivnik, naprotiv, ugojio. Moskovska klima mi nije odgovarala, naročito promjena i vlažnost vazduha u proljeće. Uostalom, bio sam pomiren sa činjenicom da jednog dana moram izgubiti titulu svjetskog prvaka, kao i moji prethodnici. Kad je došao trenutak lišavanja titule šampiona, vjerujte, nisam bio nesrećan; jedino sam čeznuo za samoćom i aktivnim odmorom da bih negdje u sebi pronašao svrhu buduće aktivnosti.“

Četvorostruki prvak SSSR već u sljedećem ciklusu 1971. godine, napunjenih baterija, uspio je da eliminiše Roberta Hibnera u Sevilji sa 4:3 i Viktora Korčnoja u Moskvi sa 5½:4½, zabilježivši u oba meča skor od po 1:0 u odlučenim partijama. Stari lisac iz Gruzije držao se do 2½:2½ ravnopravno s Robertom Fišerom u finalnom meču kandidata, igranom u Buenos Airesu. Izgledalo je da je olujni Amerikanac, poslije veličanstvenih i neponovljivih 6:0 protiv Marka Tajmanova i Benta Larsena, napokon naišao na tvrd orah. Petrosjanovi i snovi čitavog Sovjetskog Saveza raspršili su se kao mjehur od sapunice sa četiri uzastopna poraza.

Fišer - Petrosjan

Pokušao je Petrosjan još tri puta da se parkira u podnožju samog Olimpa, ali ga je kao noćna mora cijelim putem pratio Korčnoj. Prvo ga je zaustavio u polufinalu, u Odesi 1974, poslije 3½:1½, dok je sljedeće dvije pobjede zabilježio u četvrtfinalnim susretima, u italijanskom El Čoku 1977. (6½:5½) i austrijskom Veldenu 1980. (5½:3½).

Opisujući Petrosjana, Aleksej Suetin jednom je napisao: „Stil igre ovog velemajstora vrlo je specifičan i vješto ’maskiran’. On ništa ne želi, jedino govore na prvi pogled njegove zamisli. Međutim, ako dobro razmotrimo stav, on ne želi šahovskim zahtjevima nametnuti svoju volju, već kao da čeka priliku za harmonično sjedinjavanje subjektivnog i objektivnog rješenja problema koji nastaju u poziciji. Zbog toga je Petrosjan u turnirskoj borbi slabiji nego u mečevima. Za njega snaga protivnika nema odlučujuću važnost; glavna je vlastita snaga igre.“

Nakon teške i neizlječive bolesti, Tigran Petrosjan umire 13. avgusta 1984. godine u Moskvi.