Ostalo

Šahovski besmrtnici (12): Naučna dostignuća pojačavala šahovsku glad

Mihail Botvinik je rođen 17. januara 1911. godine u selu Kuokala, u okolini Petrograda.

FOTO: F. N. BROERS/NATIONAALARCHIEF.NL

Sa 12 godina je naučio da igra šah i od tada njegova linija uspjeha neminovno i skladno raste. Dvije godine kasnije pobjeđuje Hoze Raula Kapablanku na simultanci da bi u 22. godini stekao velemajstorsku snagu.

U sam vrh svjetskog šaha izbacio ga je holandski AVRO turnir 1938. godine na kojem su učestvovala osmorica najjačih igrača u to vrijeme: tri šampiona (Aleksandar Aljehin, Kapablanka i Maks Eve), jedan budući šampion (Mihail Botvinik) i četiri kandidata za prvaka svijeta (Paul Keres, Ruben Fajn, Semjuel Reševski i Salo Flor).

Orden Lenjina

Turnir se igrao u 10 gradova a, kao što je bilo za očekivati, naporan tempo su lakše izdržali mlađi igrači. Nakon dvokružnog turnira osvaja treće mjesto, iza Keresa i Fajna, istovremeno pobijedivši i Aljehina i Kapablanku.

Prvak svoje zemlje bio je sedam puta, a 1941. je osvojio i zvanje apsolutnog šampiona SSSR. Posljednjim uspjehom na turniru šestorice prvoplasiranih sa šampionata u Moskvi, odigranog godinu dana ranije, odagnata je sumnja o tome ko će nakon Drugog svjetskog rata osporiti Aljehinovu titulu. „Vječito drugi“ Paul Petrovič Keres (nadimak je dobio zato što je četiri puta bio drugoplasirani na poslijeratnim turnirima kandidata, koji su vodili do statusa izazivača) imao je 2½ poena manje.

Talj, Spaski i Botvinik

Botvinik je učestvovao na 45 turnira ostvarivši 25 trijumfa, dok je u 11 mečeva po četiri puta izlazio kao pobjednik i odigravao neriješeno. Za izuzetne rezultate 1957. je odlikovan Ordenom Lenjina.

Nauka i šah

Paralelno sa šahom Botvinik se bavio i naučnim radom. Kao doktor elektrotehničkih nauka objavio je niz tekstova o sinhronim motorima, ali za šahiste je najvažniji njegov rad na stvaranju šahovskih programa. Još daleke 1967. godine vjerovao je u vještačku inteligenciju govoreći: „Kad šahovske mašine počnu dobro da igraju interes za ovu igru će još više porasti“.

Mnogi su pomišljali da dvije velike ljubavi djeluju štetno jedna na drugu, ali Botvinik, kao i uvijek trezven, smatrao je da to nije slučaj.

– Ja imam dva poziva: šah i inžinjersku djelatnost. Da sam igrao samo šah vjerujem da bi moji uspjesi bili jedva značajniji. Mogu da igram dobro samo kada se od šaha dobro oporavim i kada se „šahovska glad“ ponovo probudi – govorio je on.

Meč sa Petrosjanom

Posljednji meč za titulu Botvinik je odigrao sa Tigranom Petrosjanom u Moskvi 1963. godine. Pobijedivši u prvoj partiji izgledalo je da će potvrditi predviđanja da mu protivnik ovog puta „leži“. U situaciji kada bi svako drugi pokušao da se što prije revanšira za poraz, Petrosjan postupa sasvim suprotno i nastavlja sa mlakom igrom odajući utisak borca koji je impresioniran veličinom suparnika. Prelomni trenutak se desio u petoj partiji (!) kada je sudija, poštujući šahovska pravila, mogao da kazni Petrosjana gubitkom partije (kontumacija) zbog nepravilno zapisanog poteza.

Botvinik je ovu mučnu situaciju opisao sljedećim riječima: „Na mene je jako nepovoljno djelovao incident prilikom nastavka pete partije, koja je bila prekinuta u dobijenoj poziciji za mog protivnika. Sudija Hari Golombek je otvorio kovertu i, pogledavši u formular, povukao za Petrosjana potez koji gubi! Petrosjan je energično protestovao. Golombek se ponovo zagledao u formular i povukao potez na kome je Petrosjan insistirao.“

Rezultat je izjednačen i u kasnijem toku Botvinik, pored odlične igre sredinom meča, nije uspio da ostvari više od časnih 9½:12½.

Botvinik nije dozvoljavao da ga lovorike uspavaju. Ostavio je značajan trag u teoriji otvaranja lansiravši čitav ogranak u Daminom gambitu, a nakon končanog gubitka titule više vremena je posvećivao turnirima. Na posljednjem turniru, koji je odigrao 1970. u Lajdenu (Holandija), osvojio je treće mjesto. Zanimljiv je podatak da od poraza sa Petrosjanom ni u jednom meču za titulu prvaka svijeta nije želio da prisustvuje kao gledalac.

Mihail Botvinik, prvak svijeta koji je – po skromnom mišljenju autora – ostavio najdublji trag svojim bivstvovanjem, umro je 5. maja 1995. godine.