Čitavog života je Aleksandar Aljehin, zbog svojih uspjeha, bio meta propagande boljševika, menjševika i nacista.
Ljudi u njegovoj domovini svojevremeno su povjerovali ruskoj emigraciji, koja mu je stavila u usta riječi da, koje li ironije, njegova pobjeda protiv Hoze Raula Kapablanke predstavlja „rušenje mita o nepobjedivosti boljševika“!? Povjerovali su i da je kolaboracionista kada su objavljeni pronacistički tekstovi sa njegovim potpisom, a koje nikad nije priznao svojim.
Život posvećen šahu
Istovremeno, zaboravljalo se da mu je urođena srčana mana uslovila odbijanje za prijem u rusku vojsku zbog čega je dobrovoljno otišao na Galicijski front gdje je, kao vođa Letećeg odreda Crvenog krsta, teško povrijeđen u leđa 1916. godine, da je dva puta odlikovan, da je 1940. pao u zarobljeništvo kao dobrovoljac u francuskoj armiji i da se, kada je pušten da ode u Portugal, vratio 1941. u Minhen želeći da spasi svoju treću ženu.
Poznata je njegova izjava: „Igrao sam šah u Njemačkoj i okupiranim zemljama jer je to bio jedini način da zaradim za život, ali takođe i cijena koju sam platio za slobodu svoje supruge“. Stavljalo mu se na teret i da je ilegalno napustio SSSR, kao i da je na drugi meč sa Efimom Bogoljubovom, Rusom sa njemačkim državljanstvom, pristao kako bi propagirao tek zahuktalu nacističku mašineriju.
Istina je bila sasvim drugačija. Aljehin je bio čovjek koji je cijeli svoj život posvetio šahu i čovjek koga ništa osim ove igre nije interesovalo. Zbog šaha je uzeo i francusko državljanstvo, ali je na sve načine pokušavao da se vrati u SSSR iz kojeg je emigrirao samo zato što je želio igrački da napreduje.
Neostvarena želja
Uvijek bi se nešto ispriječilo tako da je prvi povratak morao da otkaže 1925. zbog odbrane doktorske disertacije na Sorboni. Druga prilika se ukazala 11 godina kasnije, ali kako u to vrijeme nije bio svjetski šampion nije želio da ode u domovinu u trenucima krize. Na žalost, i treća mogućnost da se vrati, ovog puta kao mrtav šampion, propala je jer je 10 godina poslije smrti, na zahtjev supruge, prenesen iz Lisabona u Pariz, gdje se i danas nalazi njegov grob.
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin je rođen 31. oktobra 1892. u Moskvi. Zajedno sa starijim bratom Aleksejom otkrivao je prve tajne magične igre, a kako su se u očevoj kući okupljali moskovski šahisti iskorištena je prilika da im za 15 rubalja, u to vrijeme poznati, Fedor Duz-Hotimirski pruži nekoliko lekcija. Učitelj za jednokratnu upotrebu je kasnije duhovito primjetio: „Poznato je da se Aljehin čitavog života nije mogao osloboditi izvjesnih slabosti u svojoj igri, a to je bila posljedica onih mojih lekcija iz 1900. godine“!
U svakom slučaju, budući šampion postiže prosječne rezultate sa povremenim bljeskovima tako da se tek 1914. u Petrogradu afirmisao na međunarodnoj sceni plasiravši se odmah iza Laskera i Kapablanke.
Nakon Oktobarske revolucije zarađivao je za život radeći na filmu i kao sudija istražilac, ali ubrzo napušta zemlju u želji da se što prije uključi u šahovski život.
Aljehin – Semiš
Berlin 1923.
Bijeli igra i dobija
1. fxe6! Lxg3 2. exf7+ Kh8 3. Sd5!
1:0
(Nastaviće se)
Raniji tekstovi:
(VIDEO) Šahovski besmrtnici (1): Navijači finansirali prvi meč za titulu
Šahovski besmrtnici (2): Šampion kojeg niko nije volio
(VIDEO) Šahovski besmrtnici (3): Filozof sa istančanim ukusom
Šahovski besmrtnici (4): Mikelanđelo šahovskog svijeta
(VIDEO) Šahovski besmrtnici (5): Nepodnošljiva lakoća pobjeđivanja
Šahovski besmrtnici (6): Pijanista koji je slamao ženska srca
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu