Džudista iz Istočnog Sarajeva je smatrao da je na Olimpijskim igrama pokraden, pa je dok su trajale iznio niz optužbi, uz komentar da su “satanistički sme*ari” organizovali Igre u Parizu.
Međunarodna džudo federacija je protiv njega pokrenula istragu, zbog čega se srpski sportista oglasio, a “Novosti” su prenijele njegove riječi, u kojima pominje i Novaka Đokovića.
– Poštovani,
ne treba meni saslušanje, ne treba da vam oduzimam vrijeme, samo ću vam reći neke stvari od srca – i kao odbranu, ali više da pokušam da pomognem džudou da raste, jer džudo predstavlja nas, a mi predstavljamo džudo. I pošto ljudi imaju sve bolje mišljenje o mom sportu, više i mene poštuju, ali isto tako, ako ljudi počnu da vide da džudo pada na neki način, kao što se to sa mnom desilo u očima ljudi, onda moram da reagujem, jer džudo predstavlja i ko sam to ja.
E, sada, o tome što sam se prekrstio. Tu želim da citiram riječi mog bliskog prijatelja Novaka Đokovića koji dolazi iz iste kulture kao i ja: “Prije nego što sam sportista, ja sam pravoslavni hrišćanin”.
Dolazim iz zemlje u kojoj je hrišćanska kultura veoma velika i veoma jaka, tako smo odrasli.
Za mene postoji nešto veće od bilo kog sporta i posla. Bog mi je dao sve u životu, osvojio sam mnogo velikih titula i zahvalan sam Njemu. Prije svake borbe sam, kao i svi sportisti, pod stresom, i uplašen, i mnogo se molim. Upravo to mi je i dalo samopouzdanje i moć da sve prevaziđem. Jesam se ja prekrstio više puta, to je tačno, ali ne vidim ništa loše u tome. Nikada nisam želio da provociram nekog drugog ili nešto tako. Štaviše, mnogo poštujem kada neko radi stvari iz druge vjere, jer mnogi ljudi jednostavno osjećaju potrebu da to urade da bi prevazišli sva čuda sa kojima se susreću.
Veliki uzori mnogima, u 100 posto popularnijim sportovima od džudoa, krste se i rade druge slične stvari. Ako jedan Rolando, jedan Mesi, jedan Đoković, Lebron Džejms, Tom Brejdi, Habib, Usik i drugi rade to svaki put kada započinju nastup, zašto ne možemo? Ovo je ljudsko pravo, a kao što znamo, Bog je najveći.
Inače, olimpijske ceremonije su bile zaista dosadne za sve hrišćane, veoma satanske i van kontrole.
A druga stvar koju želim da kažem: pravila džudoa moraju mnogo da se promijene. Ja sam ovdje kao svjetski i evropski šampion da pomognem da to prevaziđemo.
Konkretno, u posljednje vreme nisam sreo vrhunske džudiste koji su zadovoljni sadašnjim stanjem, svi su posramljeni (stanjem ovog sporta), kao i ja. Osvojio sam tri svjetske i osam evropskih medalja, mislim da sam, kao momak koji je došao iz regiona koji nikada ranije nije imao ovakve rezultate, postao majstor svog sporta. Ali… kako je onda moguće da ja, takav, ne razumijem pravila, jer sam u posljednje dvije godine dobio oko 15 hansoku makea i to je smiješno. (Opaska autora: šido je manja kazna u džudou, a hansoku make je ili teži prekršaj koji odmah znači i poraz, ili je u pitanju poraz usljed prikupljenog većeg broja manjih prekršaja. Skraćenica je HM). Skoro na svakom drugom takmičenju davali su mi tri šidoa za nešto što drugim momci ne daju. Mogu da pronađem za svaki slučaj mog šidoa ili HM-a da u 100 situacija drugi takmičar nije dobio šido. (Zaista mogu, ali hajde da se ne bavimo sada time).
Mislim, nekada jeste prekršaj za šido, nekada nije, ali je u pitanju Nemanja Majdov, e, onda uvijek jeste.
U mnogim slučajevima sudije su pogriješile. I pošalju te kući. Onda se pripremiš naporno, dođeš, kad ono odmah opet HM, idi kući. Samo na početku 2023. imao sam 6 HM zaredom?! Svi koji su pratili moju karijeru znaju da je moj stil otvorene spartanske borbe, a ne kao da sam neki plašljivi tip. Ostao sam miran (poslije tih šest HM-a), riješio sam da ne kažem ništa na to, jer olimpijada dolazi, a onda je ona došla, i isto se desilo. Tri šidoa, i to u meču sa momkom protiv kojeg sam imao 5:0 (u pobjedama). Sudija me je ubio svojim greškama, glupim pravilima koja sudije koriste samo kada im se neko ne sviđa. Ali, ono što je veći problem je što po tom pravilu, moj protivnik treba da dobije šido, a ne ja. A ovako su ga davali meni i ubili moj san za tri minuta nečega što i nije bila džudo borba.
Džudo postaje šido borba. Kada se borimo, više smo fokusirani da ne budemo kažnjeni, nego na to kako da bacimo rivala. To jeste stvarno tako. Sada u džudou sudija ima 100 posto uticaj na ishod meča.
To nije dobro za nas. Nije dobro za sport.
Bolji čovjek ne pobjeđuje. Ostavite nas da se borimo, trebaju nam bacanja (po čemu je džudo i postao poznat, prim. aut.), a ne policajci u odijelima da nas šalju kući, a da pritom nismo poraženi u nekoj pravoj borbi.
Radimo vrijedno po 20 i više godina, naše porodice žive od džudoa, u ovo ulažemo sav životni trud. Sudijska komisija treba više da vodi računa o tome, a ne da arbitri imaju više prostora u donošenju glupih odluka da vas pošalju kući, i da vam ne dozvole da se oznojite. U svakom sportu gdje je sudija najvažniji čovjek na terenu, taj sport nema budućnost. I, naravno, taj sport nije među najpopularnijima.
Postoje dvojica sudija… Mislim da sam u posljednjih 20 mečeva kada su mi oni sudili – izgubio 18. Sa jednim od njih imam 0:10 odnos pobjeda i poraza.
A vidite kako gubim (kad on sudi): uvijek HM, tri šidoa.
Ne mogu da pobijedim kada su oni tu. To je poražavajuće, psihički. Molim se samo kada idem na meč samo da ih ne vidim da dolaze, jer ako ih ni ne vidim, tada ću 99% pobijediti u borbi.
Kada se nešto tako desilo na Olimpijskim igrama, emocije su nadvladale sve. Teško je kada te neko pošalje kući, a da ti ne pruži priliku da pokažeš šta znaš.
Postoje tipovi boraca koji su prva dva minuta jaki, kasnije odustanu…. dosta ih je takvih, bez šampionskog mentaliteta. Ali, hajde da pokažemo šampionski mentalitet. Razumijem ja da se neka (sporna) odluka dogodi poslije tri, četiri miuta, ali da me tako pošalje kući, to nije bilo u redu. Posle 15 HM-a nisam mogao da kontrolišem svoje emocije, jer sam bio u pravu. A bio sam, jer je sudija pogriješio u prethodnom šidou, moj rival je prekinuo stisak, a ne ja. I ostajem pri tome da sam bio u pravu u vezi sa tom odlukom. Ne znam šta da kažem samo da molim da se promijene ta pravila o hvatanju, jer je glupo. Mislim, ja mogu da izvedem da prekinem stisak, ali da se tako povučem da izgleda kao da je rival to učinio. Dakle, da nije prekinuo stistak, ali da izgleda da jeste i da on onda dobije šido, pa da ode kući jer sam, eto, koristio postojeća pravila i radio na tome na treningu – da prevarim sudije.
Ali, nisam takav tip, ja sam pravi borac.
Hrišćanski vitez 🙂
Izvinite na dugačkom tekstu, pišem i govorim otvoreno, iz srca.
Htio sam da pomognem mom sportu, ako razumijete šta sam htio da kažem. Ne govorim ovo jer smo u pitanju ja i moja budućnost. Ja sam već uradio mnogo toga, čak i više što mogu da zamislim, srećan sam porodični čovjek, milioner, poštovan u svojoj zemlji kao prvi svjetski šampion. Imam sve, i to radeći sve iz ljubavi i strasti, a i zato što sam još uvijek lav. Počeo sam od nule sa mojim ‘ludim’ roditeljima koji su sve izložili riziku za džudo i uspeli smo. Ali, ja sve ovo govorim za druge džudiste visokog nivoa, za sve njih iz celog sveta koji su takođe sve uložili, nisu odustali, a koji ne žive tako dobro od džudoa. Razgovaram sa njima i znam o čemu pričam.
Mnogo je stvari o kojima treba brinuti… Hvala vam na čitanju. I ne dajte mi previše da se odmorim. Kraljevi nikad ne umiru.
Nemanja Majdov, šampion Evrope i svijeta – zaključio je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu