Golman Rome Mile Svilar i vezni igrač Bajerna Aleksandar Pavlović, momci u usponu svojih karijera, opredijelili su se da svoj talenat ipak stave na raspolaganje selekcijama država koje su od njih napravile to što jesu.
Pavlovića je selektor Njemačke Julijan Nagelsman uvrstio na spisak za naredne reprezentativne akcije.
Svilar, doduše, nije još načisto sa svojim reprezentativnim statusom jer postoje određene komplikacije da bi mogao da pristupi Belgiji, ali u jednom je siguran a i mi smo od prije nekoliko dana sigurni – Srbija ga ne interesuje.
Dok smo se možda i nadali da bi Svilar mogao da pojača ionako jaku konkurenciju među stativama Srbije, za Pavlovića je sve vrijeme vladao osjećaj da će se prije ili kasnije prikloniti Njemačkoj, nego Srbiji.
Desilo se očekivano.
Jedan konkretan sastanak sa njim koji je obavio FSS, naravno nije bio dovoljan da se ovaj supertalentovani fudbaler preobrati toliko da makar i pomisli da mu je mjesto u reprezentaciji odakle mu potiču roditelji, djeda i preci.
Piksi je intervenisao, bio na licu mjesta, razgovarao sa Bajernovim fudbalerom i vjerujemo da je uložio sav svoj pregovarački potencijal i snagu svog autoriteta – čak ni to nije vrijedilo.
Aleksandar je u glavi ranije prelomio.
Bliži mu je Nagelsman nego Piksi.
Nije nam mnogo pomogla ni ranija izjava srpskog selektora data u novembru, u danima poslije debija Pavlovića za Bajern, da na kraju dobijemo “da” od ovog momka.
– Sad je neko debitovao za Bajern, pa odmah u “A” tim. Ne ide to tako. To je kao da čekamo ispred bolnice da se rodi neko Srpče, da ga iz bolnice rezervišemo. Ti svi momci moraju da se dokažu – izjavio je tada Stojković, kao da nije bio ubijeđen u to da će pola Evrope koji mjesec kasnije pričati o Bajernovom otkrovenju.
Nagelsman je prigrlio “Srpče” – uvrstio ga je na posljednji spisak reprezentativaca.
Zbog čega Njemačka prije Srbije? Odgovor je vrlo jednostavan ako se posmatra iz vizira ovog momka.
Pavlović je rođen u Njemačkoj, tamo se školovao, učio slova, učio fudbal, stekao prve drugare i simpatije. Tamo mu je dom, tamo se osjeća kao svoj na svome.
Sve što nosi u sebi je Njemačko. Osim gena, razumije se. Zato bi bilo iznenađenje da je izabrao Srbiju.
Optimisti bi poslije ove diplomatske ofanzive Fudbalskog saveza rekli da Srbije nije izgubila Pavlovića, samo ga nije dobila. Jer ne možete izgubiti nešto što nikad niste imali. Ali da ostaje žal, ostaje.
Samo Pavlović zna koliko je bio blizu dresu reprezentacije.
Za FSS nije toliko ni problem ako ispusti igrače koje odgaja druga država, tu šanse nisu najveće, bitno je pokušati, ali je problem ako dopusti da drugima odu oni koje podigne naša zemlja.
Takav slučaj bio je Miloš Kerkez.
Rođen u Srbiji, stasao u Srbiji, fudbalsko se opismenio u Srbiji, a zaigrao za Mađarsku.
Rođeni Vrbašanin je danas standardni lijevi spoljni Bornmuta i reprezentacije Mađarske. On nije izabrao Srbiju iako je u njoj rođen.
Bio je “pred nosom” struci iz kraja odakle potiče, no nije se, očito, dovoljno obratila pažnja na ovog fudbalera o čijem kvalitetu dovoljno govori podatak da je na insistiranje velikog Paola Maldinija završio u Milanu.
Iako se nije dugo zadržao tamo njegova karijera je iz godine u godinu išla uzlaznom putanjom – danas je član startne postave premijerligaša i standarni reprezentazivac zemlje za koju se opredijelio.
Inače, slučaj Aleksandra Pavlovića podsjetio je na jedan takav vrlo sličan koji smo imali u prošlosti.
Neven Subotić i dres reprezentacije Srbije.
Rođeni Banjalučanin se kao mali preselio u Njemačku, potom i u SAD, zemlju za koju je stekao pravo da igra na reprezentativnom nivou onda kada je već postalo jasno da izrasta u vrhunskog fudbalera.
Mogao je da bira da igra za Amerikance. Neven je, ipak, izabrao Srbiju.
Dvostruki prvak Njemačke sa Borusijom nosio je dres reprezentacije 36 puta i igrao je za Orlove na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi.
Ko zna koliko još u ovom trenutku Srbija ima potencijala koji čuči u srpskoj djeci rasutoj po Evropi.
Migracije ljudi ka Zapadu, konstantne već decenijama, i danas u punom jeku, učinile su svoje pa svježi reprezentativni kadar, ovaj uvozni, i to ne samo u fudbalu, postaje neminovnost.
Potrebno je samo bolje se povezati sa svim tim klincima koji nadolaze i njihovim roditeljima koji bi da im dijete igra za maticu.
Teško je i pobrojati svu djecu srpskih gastarbajtera potencijalne reprezentativce – pitanje je samo ko će od njih jednog dana biti Subotić, a ko Pavlović, kada otadžbina pozove.
Stefan Bajčetić i Filip Ugrinić su igrači koji, poznato je, nisu izabrali Srbiju, i pojaviće se, naravno, još fudbalera srpske gore list koji isto tako neće biti raspoloženi da pjevaju Bože pravde, i to je sasvim u redu.
Talenti srpskih korena stasali u tuđini, uverili smo se to i na pobrojanim primerima, nisu uvek siguran adut za reprezentaciju.
Poslije otkaza Pavlovića, pre toga Svilara, prethodno Ugrinića, vjerovatno će tim putem i Bajčetić, postoji bojazan da bi i drugi supertalentovani fudbaleri srpskih korijena rođeni u inostranstvu, sada mogli lakše, bez griže savjesti, da odjave Srbiju jednog dana kada im stigne poziv.
A vijreme prolazi…
Aktuelni nosioci nacionalnog tima, Tadić, Mitrović, Milinković-Savić i ostali, polako ali sigurno ustupiće mkesto mlađima.
Da li Srbija ima adekvatne zamjene za njih, to je u ovom trenutku teško reći.
Jedno je sigurno – sve je više srpskih fudbalera stasalih “preko” koji će dobro razmisliti da li će potrčati da igraju za Srbiju, prenosi B92.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu