Član generacije, koju je sa klupe vodio pokojni Ćiro Blažević i koja je 1998. na Mundijalu u Francuskoj zauzela treće mjesto, najdublji trag tokom igračke karijere ostavio je u splitskom Hajduku.
Proslavljeni vezista je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka služio vojni rok u Zadru i tamo je bio dio one čuvene čete sa Dejanom Savićevićem, Darkom Pančevom, Zvonimirom Bobanom i Fadiljom Vokrijem.
Pričalo se tada da tajno pregovara sa čelnicima Partizana, ali na kraju ipak nije završio u Humskoj.
– Bila je to interesantna priča za one koji su u to vrijeme pratili dešavanja u jugoslovenskom fudbalu. Partizan je bio jako zainteresovan, imao sam kontakte sa Žarkom Zečevićem i još nekim ljudima iz njihovog rukovodstva, ali sam ipak ostao u Splitu. Nekako, more mi je sve. Taj mentalitet, zatim porodica prijatelji. Kao što vi u Srbiji volite vaše klubove, tako i ja volim Hajduk. To je neizmjerna ljubav. Srce je vuklo nazad – rekao je Asanović u razgovoru za “Mojih Top 11”.
Rođeni Splićanin debitovao je protiv Vojvodine i odmah stekao simpatije “torcide”.
– Današnji klinci ne shvataju koliko je bilo teško igrati staru jugoslovensku ligu. Pusti “veliku četvorku”, oni su bili posebna priča. Međutim, u svim drugim klubovima bila su bar po petorica igrača koji bi imali mjesto u startnoj postavi bilo kog od velikana. Tuzla, Skoplje, Sarajevo… Gdje god odeš, izgineš da bi osvojio bod. Meni je bilo lakše pored Vujovića, Sliškovića, Gudelja… Sva pažnja usmjerena ka njima, ja mlad, pun elana, nedokazan, željan igre. Imao sam prostora da iskažem sav svoj potencijal – dodao je Asanović.
On se prisjetio i onog legendarnog dvomeča između Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2000. Prvi međusobni duel poslije građanskog rata i raspada države bio je na “Marakani”, gdje je u jednom momentu nestalo struje.
– Kome bi bilo svejedno u tom trenutku. Cjelokupna situacija, čitava predigra, dešavanja u obje reprezentacije… Ono što je najvažnije, ti momci dole na terenu ispali su frajeri, gospoda, veliki ljudi. Svi su zajedno sa nama napustili teren. Tenzije su bile velike, ali je prevladao razum, svi su se ponašali onako kako zahtijeva jedna gladijatorska utakmica. Nije bilo jednostavno, sjećam se da mi je prvi prišao Dejan Stanković. Imena nisu uopšte bitna, kapa do poda svima koji su nas otpratili do tunela, a znamo vrlo dobro da taj tunel traje i traje. Nije tako lako doći do svlačionica. Taj meč u Beogradu je bila pobjeda fudbala – jasan je Asanović.
Revanš na “Maksimiru” završen je rezultatom 2:2, na EP su otišli “plavi”, dok je Hrvatska pred svojim navijačima doživjela neuspjeh.
– To je bio pokazatelj mentaliteta cijelog našeg područja. Hrvatska javnost je unaprijed upisala tri boda. U Zagrebu se na nekoliko lokacija pripremalo slavlje za prvo mjesto u grupi i plasman na završni turnir. A, mi igramo protiv ekipe koja u svojim redovima ima Sinišu Mihajlovića, Piksija Stojkovića, Peđu Mijatovića, Sava Miloševića… Shvatate li o čemu govorim? Alo ljudi, pa ne igramo protiv Malte. To je bio veliki udarac za hrvatski fudbal i u suštini početak raspada jedne velike generacije – zaključuje Asanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu