Kako je napisao, jedna od njih je posvećena i njegovom preminulom bratu Sapku koji je umro u 42. godini života od leukemije.
– Ne želim da razmišljam kakav ću biti kad ostarim i kako će stariti moje tetovaže, namjerno sam ih istetovirao na leđima da ih ne bih gledao. Nemam tetovaže na nogama, tu su samo ožiljci od mog stila igre i moje fudbalske istorije. Na ruci sam istetovirao datum rođenja mog brata Sapka koji je umro u 42. godini, 30. april 1973. Leukemija ga je odnijela za 14 mjeseci zato ne želim razmišljati o budućnosti i koncentrisan sam na sadašnjost. Pokušavam ne protraćiti ni sekunde i biti što je moguće bliži svojim sinovima i provoditi vrijeme s njima i s ljudima koje volim jer znam da život leti i da je dovljan jedan ljekarski pregled da se sve zauvijek promijeni – napisao je Ibrahimović te dodao:
– Kad sam pitao Sapka kako je primijetio da je bolestan, ispričao mi je da je hodao ulicom i da se najednom počeo čudno osjećati, kao da tone u trotoar. Osjećao se kao da je pod vodom, nije mogao da diše. Otišao je odmah u bolnicu i podvrgnuo se nizu pretraga, njemu nisu ništa rekli. Narednog dana, ljekar je nazvao mog oca i sve mu ispričao.
– Kakva je ta leukemija – pitao sam ga.
– Agresivna – odgovorio je tata.
– Ali mi smo jači, dobićemo ovu bitku – rekao sam.
Nakon početnih terapija, stanje mu se pogoršalo, a Zlatanu je bilo jako teško da ga gleda u takvom stanju da bi nedugo poslije i preminuo.
– Vratio sam se iz Pariza gdje sam igrao i zatekao ga otečenog, bez kose, već se teško kretao. Bilo mi je jako teško da ga gledam u takvom stanju. Nisam bio spreman. Morao je da pije gomilu lijekova kako bi se osjećao bolje, ali bilo je to tek nakratko. Tata ga je odveo u kupatilo pa se vratio u dnevni boravak i prvi put mi priznao: “Nema nade”. Pogledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegovog pogleda. Nisam mogao da dišem, gutam. Ali, kako? Sapko mi je davao nadu, a tata mi je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim parama, sa svim bjelosvjetskim poznanstvima, nisam mogao ništa da učinim da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno nemoćno, kao apsolutna nula. Bio sam uništen. Sapku se stanje dodatno pogoršalo, odveli smo ga u jednu ustanovu, ali je tu ostao samo sedam dana. Nije mu odgovaralo. Tada je tata odlučio: “Vratiću ga kod sebe”. Samo što je on bio iscprljen od boli i napora kojima je bio izložen dok je njegovao sina, 24 sata dnevno preko godinu dana. Nije se odvajao od njega ni na minutu. Oslabio je, više ga nije uspijevao ni podići iako je Sapko već tada bio lagan kao perce. Bio je primoran da ga vrati na kliniku. Krećem prema klinici, zovem tatu, on izlazi odatle i kreće mi u susret pa zajedno odlazimo do Sapkove sobe. Već je u komi. Nepravilno diše. Tata mi objašnjava da se produžavaju intervali između jednog i drugog udisaja. Sjedim u podnožju kreveta, ali teško mi je da pogledam brata, ne mogu, samo slušam dah koji se produžava. Nakon 15 minuta, tata govori: „Gotovo je“. Sapko je sačekao da dođem pa onda umro, želio je da budem tu, pored njega. Apsolutno sam ubijeđen u to. Dokasno sam spavao, doručkovao bez žurbe radio sve natenane, ali on me je čekao. Tek kad sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo posljednji put. Tata ustaje da bi ga pokrio plahtom, a ja ga zaustavljam: “Ne, ne diraj ga. Neka neko drugi to uradi – dodao je Ibrahimović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu