Stanković se trenutno nalazi na Zlatiboru, gdje učestvuje u radu svog kampa za mališane “Deki5” koje se već šestu godinu održava na ovoj planini.
– Poslije duže vremena imao sam vremena da dođem u Srbiju i posjetim moje čedo “Kamp Deki5”, koji evo već šestu godina na Zlatiboru radi i uljepšava dane djeci. Bavimo se njima, od ove godine i u saradnji sa UEFA fondacijom, dobili su ozbiljnu podršku, vjetar u leđa, ljudi su prepoznali naš rad i trud, cijele moje ekipe koja daje sve da bude profesionalno, zanimljivo jer osmijeh djece nema cijenu. Jedan klinac pitao me je hoću li ja za sedam godina da budem selektor. Uzvratio sam što, a on mi kaže da za sedam godina planira da igra za Srbiju, pa da ga ja treniram. Ta pitanja i ti komentari su nježni, direktni, moraš da budeš skoncentrisan. Odgovorio sam mu, vidjećemo, ajde za jedno 10, a on kaže može taman ću postati tad kapiten, pa da onda dođem – ispričao je Stanković i dodao:
– Neću tražiti odmor, ovaj sad što sam imao mi je itekako prijao, bili smo svi zajedno, porodično, spreman sam za novi trenerski izazov. Bilo je ponuda, nekih koje mi nisu interesantne. Nisam baš probirljiv, ali poslije iskustva u Sampdoriji, ko se o mlijeko opeče duva i u jogurt. Iz Crvene zvezde sam odmah otišao u Sampdoriju i tamo se susreo sa ozbiljnim problemima što se tiče kluba, a za rad sam dao cijelog sebe. Sa navijačima sam imao sjajan odnos, bili su jedini sunčev zrak u tom trenutku.
Iz Zvezde je otišao prije nepunih godinu poslije neuspjeha protiv Makabija u borbi za plasman u Ligu šampiona.
– Zvezda je čista emocija, prvih par mjeseci mi je bilo teško da sve prihvatim, dijete sam kluba, odrastao u Zvezdi, koji je sebi ostvario san i da zatvori krug i postane i trener. Zahvalan sam Zvezdi do neba jer sam imao priliku da sjednem na klupu tako velikog tima tek kad uđeš unutra shvatiš šta si, gdje si ponikao, čije si boje branio, braniš, sjeo neiskusan, učio, osjetio pritisak i uspio da se izborim sve do jednog momenta kada me je sve to sve savladalo. Nemam šta sebi da zamjerim, fudbal je to, satkan je od pobjeda i poraza, uspjeha i neuspjeha, bitno je kako ustaneš, pao si, nekad to bude realno, nekad ne, ali prebolio sam taj momenat i ostaju mi čiste emocije prema igračima, klubu, svima sa kojima sam radio. Dali su mi dušu, sve, to se moglo osjetiti i naravno stadion, sjever, sa tim momcima sam imao neponovljiv odnos, ogromnu podršku. Na tom stadionu nikad nisam dobio zvižduk, ta utakmica 25. avgusta prošle godine bila je baš emotivna, izašao sam polomljen jer se sve čudno izdešavalo – istakao je Stanković.
Kada je u pitanju epizoda u Sampdoriji Stanković je istakao da je to bila “samubilačka misija”, ali da je znao da mora da ostane do kraja jer ga je tako učio Siniša Mihajlović.
– Bio je živ kad sam otišao, a poslije, koliko mi je samo bio potreban taj poziv, samo minut. Dosta puta sam u sebi pretpostavljao šta bi mi odgovorio, znamo se 25 godina, pa sam se vodio tim putem. Nije bilo ni sreće, mnoge stvari u klubu nisu funkcionisale, u Seriji A to ne smije da se dozvoli, pa povreda prvog golmana i odlazak šestorice igrača prvog tima u januaru… Znao sam kako će se završiti, ali sam želio da piše da sam “poginuo kao heroj i muški” – istakao je Stanković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu