Neće se više čuti “sine moj”. Niko nije tako lijepo, tako zvonko, umio da kaže tu rečenicu kao što je Ćiro Blažević. Preminuo je, nažalost, trener svih trenera, kako su ga mnogi nazivali, a i Ćiro je to, boga mi, voleo da čuje, navodi Sportal.
Iako mučen teškom bolešću, otišao je u velikom stilu. Borbom do posljednjeg dana. Drugačije, jednostvano, nije znao. Do posljednjeg trenutka, uz sav šarm njegove ličnosti, Ćiro je podnosio borbu stoički, uz humor, često onaj crni, ali to je bio sastavni deo njegove aure. I emocija. Ludačka. Koliko smo mi, koji volimo fudbal, zapravo blagosloveni, jer smo imali čast da živimo u vremenu u kome je bitisao i Ćiro Blažević. Imalo se čemu i nasmijati, a boga mi i – naučiti.
Nisam siguran, u stvari, da li je Ćiro nosio život, ili je život nosio njega. Ako se za nekoga može reći da je bio veći od života, onda je to svakako gospodin Blažević. Imao je taj dar masovne hipnoze. Ama baš nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Pored neospornog fudbalskog znanja, ljude je “kupovao” suvom inteligencijom i oratorskim sposobnostima. Često me, slušajući njegove izjave, podsećao na Vinstona Čerčila. Kao da je usvojio njegovu devizu “nikada se nećemo predati”. Tako je radio, tako je i živio
Ćiro je bio trenerski premijer. Još kada je uveo novu modu, onaj čuveni bijeli šal, izgledao je kao lord među fudbalskim poslenicima. Kasnije su mnogi treneri usvojili šal kao odijevni nakit na utakmicama, ali nikome on nije stajao kao Blaževiću. Takvim sjajem on je mogao sijati samo kod Ćira. Njegov život bio je jedna nepodnošljiva lakoća postojanja. A, shvatao je i osjećao poraze kao svojevrsnu vrstu ljubavi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu