Čak je i sjajna Martina Navratilova rekla da bismo danas pričali o Moniki Seleš kao o rekorderki po broju grend slem titula da nije bilo tog mučnog proljećnog dana u Hamburgu, kada je napadnuta prva teniserka svijeta, od strane ludaka sa nožem, piše Sportal.
Monika Seleš je bila čudo od djeteta, već sa 15 godina uništavala je najbolje teniserke svijeta i bila je predodređena da postane superzvijezda, čak i van okvira svog sporta. Snimala je reklame, maštala o glumačkoj karijeri i dospjela na naslovne strane tabloida, zamjerajući se čak i britanskoj kraljevskoj porodici.
U indeksovoj rubrici “Retrosportiva” prisjećamo se sportista, klubova i događaja koji su fascinirali svijet pre 20, 30 ili 50 godina.
Svojim glasnim stenjanjem na terenu izluđivala je protivnike i gledaoce. Nekima je to smetalo jer su mislili da je tenis samo odskočna daska za nju da postane slavna ličnost. Tokom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zbog svoje nacionalnosti dobijala je prijetnje smrću. Mnogi je nisu voljeli, ali je samo jedna mentalno poremećena budala mislila da uradi nešto povodom toga.
Ubodna rana bila je duboka samo centimetar i po i zarasla je za mjesec dana, ali su psihološke posljedice bile daleko gore. Uz činjenicu da se njen otac borio sa rakom, Monika se dugo borila sa depresijom i razvila poremećaj u ishrani, punila se brzom hranom i gomilala kilograme.
– Kao što sam nekada bila šampionka u tenisu, postala sam šampionka u jedenju čipsa, rekla je ona. Svoj 21. rođendan provela je sama sa puno torte i suza. Ali nije odustala i poslije više od dvije godine vratila se tenisu, pokazujući da može da nastavi tamo gdje je stala i da skupi grend slem titule, od kojih je osam prije napada, prije svog 20. rođendana. Ali u stvari ona nikada nije bila ista.
Njen otac bi nacrtao Džerija na njenu loptu i rekao joj da bude Tom
Monika je rođena 1973. godine u Novom Sadu u mađarskoj porodici Šeleš. Otac Karolj je radio kao politički karikaturista za jugoslovenske i mađarske medije, ali je u mladosti bio veoma zapažen sportista, odličan troskokač, iako se takmičio bos. Zažalio je zbog svoje sportske karijere i želio je da ostvari svoje ambicije kroz svoju djecu.
Trenirao je sina Zoltana da postane teniser, ali tada nije znao da je mlađe dijete ono koje će osvojiti svijet u tom sportu. Monika je imala pet godina kada ih je vidjela kako pakuju rekete i pitala ih šta rade. Rekli su joj da će igrati tenis. Čula je samo “igrati” i zatražila da pođe sa njima.
Zoltan, osam godina stariji, već se takmičio protiv Borisa Bekera i Stefana Edberga u mlađim kategorijama kada je Monika odlučila da želi da ga pobijedi. Mama i baka su bile protiv toga da ona bude teniserka jer to nije baš ženstveno, ali ni njoj ni tati nije bilo svejedno.
Karolj je smislio i zgodne načine da joj tenis učini još zabavnijim. Voljela je crtane filmove, pa je iskoristio svoj umjetnički talenat i nacrtao miša Džerija na njene loptice, a njoj dodijelio ulogu mačka Toma koji mora da ga udari reketom dok on pokušava da joj pobjegne. Kako djeci nije bilo dozvoljeno da uđu u lokalni teniski klub, na parkingu pored zgrade za nju bi raširio mrežu između dva automobila, a ona bi gađala kutije po uglovima improvizovanog terena.
Otac je plakao dok mu nije obećala da više nikada neće izgubiti
Bila je ljevoruka, ali ju je otac naučio da igra i forhend i bekhend sa obje ruke, što je činilo njene udarce snažnim i razornim u mladosti. Jugoslovenski mediji su pisali da je “ubija” treninzima, a zapravo se odmarala zbog problema sa koljenima zbog brzog rasta.
– Tata je uvijek bio u pravu, pa sam pobjeđivala. Valjda je jednom pogriješio, pa sam izgubila. Morala sam da ga tješim da je tenis samo igra, ali je plakao dok mu nisam obećala da više neću izgubiti, počela je ona i nastavila:
– Tata je odličan kao prijatelj, ali kao trener je malo uvrnut, uvijek insistira na savršenstvu i pobjedi.
Sa 11 godina otišla je na Floridu i osvojila Junior Orange Bovl, najprestižniji omladinski turnir na svijetu, gdje ju je primijetio legendarni trener Nik Boletijeri i pozvao u svoj kamp. Sljedeće godine, u društvu Zoltana, koji je zbog sestre prekinuo tenisku karijeru, preselila se u SAD jer se ionako u Jugoslaviji nije ulagalo u tenis. Do tada, prisjećala se jednom Monika, nije ni znala za ostatak svijeta tenisa.
– U Jugoslaviji nije bilo tenisa na televiziji, sjećam se da sam gledala finale Ronalda Garosa i da sam sa 11 godina pomislila da su Kris Evert i Martina Navratilova jedine teniserke i da su svake godine igrale taj jedan meč jedna protiv druge, rekla je Seleš u intervjuu za Gardijan 2009. godine.
Nije pratila rezultat, već je svaki poen igrala kao da joj je posljednji
Stigla je u Boletijerijev kamp potpuno neznajući o sistemu bodovanja jer ju je otac vaspitao da ne mari za rezultat i da svaki poen igra kao da joj je poslednji. Nije brojala poene i uvijek je pitala brata da li pobjeđuje ili gubi. Teniski guru ju je obožavao i rekao da je ona najveći talenat sa kojim je ikada radio.
– Ona ne prihvata da ne može nešto da uradi. Na jednom udarcu je radila i po 50 ili 70 sati. Rekao sam joj da je mašina za loptice njen dečko, koliko je vremena provodila sa njom. Jako je tvrdoglava, a vikanje ne pomaže, morate da dokažete da ste u pravu ako se ona ne slaže sa vama, rekao je Boletijeri.
Dio Jugoslavije je odustao kada je ona otišla, rekavši da je postala Amerikanka. Vjerovatno isti dio koji ju je slavio kao Jugoslovenku u pobjedama, a kritikovao je kao Mađaricu u porazima. Ali tek 1994. godine uzela je američko državljanstvo, a odlazak u SAD se pokazao kao veliki uspijeh.
Sa 15 godina završila je prvu sezonu na šestom mjestu na svijetu. Sa 16 godina niko joj ništa nije mogao
Sa 13 godina već je bila najbolje rangirana juniorka sveta, u konkurenciji djevojčica do 18 godina. Sa 14 je prvi put igrala na profesionalnom turniru, a sa 15 se u potpunosti pridružila Turu. U februaru 1989. igrala je svoj prvi turnir, a već u maju osvojila je prvu titulu, savladavši Kris Evert, ikonu koja se povukla nekoliko meseci kasnije, u finalu Hjustona.
Mjesec dana kasnije debitovala je na grend slemu i otišla sve do polufinala na Rolan Garosu, gde ju je zaustavila budući najveći rival Štefi Graf. Seleš je prvu godinu na Turu završila na nevjerovatnom šestom mjestu na svjetskoj rang listi.
Već naredne godine osvojila je 36 pobjeda i u finalu Rolan Garosa uzvratila Graf za prošlogodišnji poraz i sa 16 godina i šest mjeseci postala najmlađa šampionka pariskog grend slema u istoriji. . U naredne dvije godine osvojila je šest od osam grend slemova, izmakao joj je samo Vimbldon – 1992. izgubila je od Graf u finalu, a 1991. otkazala je nastup tri dana prije početka turnira.
Tabloidi su pisali da je u vezi sa Trampom i mjerili buku koju pravi kada stenje
Nije dala nikakvo objašnjenje, što je razbjesnilo engleske medije i javnost kao nepoštovanje njihovog svetog turnira, a pojedini članovi kraljevske porodice su joj javno zamjerili. Glasine o bolesti, trudnoći, pa čak i ljubavnoj vezi sa Donaldom Trampom, planule su nakon što je snimljena u njegovom hotelu na Floridi, gdje se porodica sklonila od paparaca.
Ali radilo se zapravo o povredi, ili njenoj prevenciji. Dijagnostikovan joj je problem u stopalu koji bi mogao da dovede do stres frakture, ali je ubrzo riješen promijenom dizajna njenih patika.
Sljedeće godine, britanski tabloidi su je dočekali na Vimbldonu sa „grunt-o-meter”, uređajem za mjerenje buke, sa očiglednim ciljem da ukažu na to koliko je glasno njeno stenjanje, po čemu je postala ozloglašena. I zaista, na Vimbldonu su, poslije svih tih godina, odlučili da je Seleš preglasna i da ne treba više da stenje. Stigla je do finala, ali je tamo lako izgubila od Graf 6:2, 6:1.
– Četiri godine sam to radila i niko nigjde ništa nije rekao. Zaustavila sam se, ali to je bila još jedna stvar na koju sam morala da obratim pažnju u igri. Šteta, mogla sam bar da dam bolji meč, rekla je nekoliko godina kasnije.
Takav tretman engleskih tabloida bio je samo još jedan dokaz koliko je Seleš postala velika. Kada je 1991. stigla na sam vrh VTA liste, shvatila je kolika je to promjena u odnosu na, recimo, 20. poziciju. Između ostalog, sponzora je mnogo više i oni su unosniji. Snimala je reklame i uživala u tome, rekavši da želi da bude glumica.
Iako su to bile samo razigrane fantazije tinejdžerke koju je iznenada pogodio odsjaj svjetla velike scene, mnogi u teniskom svijetu su joj zamjerili, smatrajući da nije u potpunosti posvećena sportu i da ga smatra samo odskočnom daskom za veće stvari. Samo, takve gluposti je razoružala rezultatima, ređajući trofej za trofejem.
Počela je 1993. pobjedivši Graf u finalu Australijan opena, osvojivši sedmi od poslednjih devet grend slem turnira. Činilo se da je to godina u kojoj će Vimbldon konačno pasti i u kojoj će ujediniti titule na sva četiri turnira. Manje od mjesec dana prije sljedećeg grend slema, Rolan Garosa, igrala je u Hamburgu na jednom od pripremnih turnira.
Igrom slučaja, to je bio jedan od rijetkih turnira gdje njen otac nije bio sa njom jer je bio na ljekarskim pregledima. Ostali sudbonosni dani te nedelje nisu imali nikakve veze sa slučajem. Ginter Parhe je dugo planirao događaj koji će promijeniti istoriju ženskog tenisa.
Želio je da pomogne Štefi Graf da se vrati na vrh. I uspio je
Muškarac u kasnim tridesetim već je imao problema jer je uhodio svoju voljenu Štefi Graf, koja posljednjih godina nije znala kako da se nosi sa pet godina mlađom rivalkom. Njemačka teniserka je imala rezultat 6:4, ali je tri pobjede došla u Monikinoj prvoj profesionalnoj sezoni, dok je Seleš ostvarila tri od četiri kada je bilo najvažnije, u finalu grend slema. Povrh svega, Njemicu je skinula sa vrha VTA liste.
Parhe je samo želio da pomogne svojoj miljenici da se vrati na vrh, pa je iskoristio dolazak Seleš u njihovu zemlju. Tokom četvrtfinala protiv Magdalene Malejeve, u pauzi između gemova, spustio se do prvog reda tribina, odakle ga je od žrtve dijelio samo metar visok bilbord. Izvadio je kuhinjski nož i objema rukama ga zario u njena leđa.
Stadionom je odjeknuo vrisak. Napadač je odmah bio savladan, spriječivši ga da napravi veću štetu, ali je to bilo više nego dovoljno da ispuni svoj cilj i vrati Graf u vrh svetskog tenisa.
– Osjetila sam snažnu, oštru bol. Odmah sam išla opipati šta se dogodilo i vidjela krv na ruci. Okrenula sam se i vidjela tog tipa koji me želi opet ubosti. Nakon toga se sjećam samo brata koji je dotrčao na teren i pokušavao me smiriti, rekla je Seleš nekoliko mjeseci nakon incidenta, o kojem vrlo rijetko govori jer joj vraća bolna sećanja.
Iako je nož bio dugačak više od 20 cm, manijak je uspio da ga zakopa samo jedan i po centimetar duboko. Da je udario malo bliže kičmi ili plućima, mogao je da je paralizuje ili ubije. Na kraju, fizička šteta nije bila velika, rana je zarasla za mjesec dana, ali um nije.
Dok je ležala u bolnici u Hamburgu i pokušavala da shvati kako joj je slučajni ludak uzeo ono što je najviše voljela, shvatila je da gubi i čovjeka koji joj je sve to omogućio. Otac Karolj je tokom testova zbog kojih je propustio turnir saznao da mu je rak stomaka neizlječiv.
On nije bio samo njen otac već i trener, mentor i najbolji prijatelj. U svakom pogledu, on je bio prva osoba kojoj se obratila za pomoć.
Igračice su glasale da li njen plasman treba zaštititi. Samo jedna nije rekla ne.
Ona je doživjela još jedan udarac nekoliko dana kasnije kada je svijet tenisa raspravljao o tome da li Seleš treba da ima zaštićeni plasman dok se ne vrati, a odluka je prepuštena njenim rivalima. Glasalo je 17 najboljih teniserki svijeta, od kojih je 16 reklo „ne“, a uzdržana je bila samo Gabrijela Sabatini.
Ovo je Moniku naučilo lekciju o surovosti profesionalizma i shvatila je da u njemu nema mjesta prijateljstvu ako su u pitanju lični interesi. Graf ju je posjetila u bolnici na nekoliko minuta, više iz ljubaznosti i možda kajanja što je napad izvršen u njeno ime. Uostalom, odluka Grafove i njenih vrhunskih kolega zapravo je značila da je Parhe ispunio svoj cilj. Njemica je ponovo postala teniserka broj jedan na svijetu.
Očekivalo se da će Seleš da se vrati tenisu do Vimbldona, ali se pauza otegla. Tabloidi su nudili bogatstvo onome ko je snimi na teniskom terenu, ali to nije bilo moguće. Monika nije izlazila mjesecima nakon napada.
Pala je u depresiju i tražila spas u gomilama čipsa
Rana je zarasla, ali Seleš je i dalje osjećala posljedice, trnci su joj prsti i nije mogla do kraja da zamahne. Sa ocem se dogovorila da se neće vratiti treninzima dok se ne osjeti potpuno spremnom. A bez onoga što najviše voli, uz crnu dijagnozu očeve budućnosti, misli su joj postajale sve mračnije, postajala je sve depresivnija.
– Odrasla sam na teniskom terenu, to je bilo moje sigurno mjesto, a tog dana u Hamburgu mi je sve oduzeto – moja nevinost, moj plasman, prihodi, sponzori, sve je nestalo. I jedina osoba koja je mogla da me utješi, mogla da zaista razumije, borila se sa svojom strašnom bolešću, prisjeća se Seleš u intervjuu za Gardijan.
Uvijek je voljela da jede i nikada nije ostavljala ništa na tanjiru, čak ni kada su u pitanju tipično američke prevelike porcije. Dok se oporavljala, danju je jela normalno, ali bi noću upadala u frižider ili praznila kese čipsa.
-To je bila moja najveća slabost. Kao što sam bila šampionka u tenisu, postala sam šampionka u jedenju čipsa, rekla je ona.
Pogodilo ju je i to što njen napadač nije dobio adekvatnu kaznu. Sud ga je proglasio neuračunljivim i osudio samo na uslovnu kaznu sa obaveznim psihijatrijskim liječenjem. U znak protesta nikada više nije nastupila u Nemačkoj.
Prošlo je više od dvije godine kada se osjećala spremnom da se vrati. Trudila se da se vrati u formu, ali je i dalje bila primetno veća nego ranije, sa preko 10 kilograma više. Tada je shvatila da su se stvari u svijetu tenisa promijenile.
– Sjećam se komentara tipa: ‘Jesi li vidio kolika je Monika, šta joj se desilo?’ Moja generacija je bila posljednja koja je marketing bazirala na tenisu, ali kada se pojavila Ana Kurnjikova odjednom je bitan samo izgled. A tenis ne prašta kada igraš u kratkim haljinama i uporediš sa djevojkama od 16-17 godina…
Niko nije morao ništa da mi kaže, dovoljno je bilo da se pogledam u ogledalo ili isprobam odjeću. Mnogo sam se trudila da smršam, probudila sam se sa tim mislima i otišla u krevet gladna sa njima. Probala sam razne dijete, izgubila bih kilograme, a onda bi se poslije mjesec dana sve vratilo, pa čak i više…
Tadašnja predsednica VTA Martina Navratilova odlučila je, na negodovanje ostalih igračica iz vrha, da po povratku Seleš ima zaštićen plasman na diobi prvog mjesta sa Štefi Graf.
Osvojila je povratnički turnir ubedljivije nego bilo ko prije nje, ali problemi nisu nestali
Sada američka državljanka, zvanično bez kvačice u prezimenu, Seleš se vratila tenisu u avgustu 1995. i odmah osvojila turnir u Torontu i postavila rekord izgubivši samo 14 gemova na putu do titule. Na Ju-Es openu je ubedljivo stigla do finala, izbacivši Anke Huber, Janu Novotnu i Končitu Martinez bez izgubljenog seta, ali je u finalu Graf bila prejaka.
U januaru naredne godine u Melburnu je osvojila prvi grend slem po povratku, a deveti u karijeri, poslije spektakularnog preokreta protiv mlade Čande Rubin u polufinalu i pobjede nad Huber u meču za titulu. Ispostavilo se da je to bila njena posljednja.
Godinama je ostala u vrhu, ali su je, kako je kasnije priznala, navike u ishrani spriječavale da radi više. Kaže da je najgore bilo na Vimbldonu, na jedinom grend slemu koji nikada nije uspjela da osvoji.
– Kada sam igrala u Istbornu uoči Vimbldona, uvijek bi padala kiša. Nisam imala šta da radim osim da gledam kišu i jedem. Trava mi nikada nije bila omiljena podloga, a novinari tamo su me uvijek udarali, ponekad zbog jauka, a zatim i zbog mog izgleda. Najgore je bilo 1997. godine kada je moj otac već bio veoma bolestan. Imala sam 15 kilograma viška, a te godine sam morala da nosim opremu koja nije pomogla. Čitala bih o tome prije mečeva, pa kada je moja protivnica skratila loptu, pomislila bih kako bih je stigla da sam mršavija i pitala se da li je upravo zbog toga igrala taj potez…
Nedugo nakon očeve smrti, posljednji put je ušla u grend slem finale
Kritike su je samo još više deprimirale i ponovo je potražila utjehu u nezdravoj hrani. Bio je to začarani krug. Ista priča je bila i na ljubavnom planu. Svaki momak sa kojim je izlazila prije ili kasnije bi počeo da je kritikuje ili omalovažava zbog toga što je debela.
Posljednji put je stigla do grend slem finala na Rolan Garosu 1998. godine, nekoliko nedelja nakon smrti njenog oca. Usput je pobijedila prvu teniserku sveta Martinu Hingis, ali je na kraju izgubila od Aranće Sančez-Vikario u tri seta. Igrala je još pet godina i stalno je bila u vrhu, ali se nikada nije vratila tome na VTA nivou, iako je pomogla američkoj reprezentaciji da osvoji tri Fed kupa, i uzela bronzu na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine.
Penzionisala se prije svog 30. rođendana. U proljeće 2003. je povrijedila stopalo, pa se na Rolan Garos vratila nedovoljno zaliječena i na startu izgubila od Nađe Petrove, što joj je bio prvi poraz u karijeri u prvom kolu nekog grend slema. Posle toga nikada nije odigrala zvaničnu utakmicu.
Tada nije znala da je došao kraj, ali se dugo odmorila i posvetila sebi, odlučila da zaboravi na dijete i režime i jednostavno se opusti. Otišla je u Kostariku, isključila telefon, zaboravila na tenis i sve što je moglo biti, počela je jogu, duge šetnje i razvila neke zdravije navike do te mjere da je poželjela da jede voće umjesto svih vrsta grickalica.
– U tim dugim šetnjama polako i tužno sam se mirila sa životom. Prerano sam ostala bez oca, što je za mene bilo strašno bolno. I dalje mi užasno nedostaje i mrzim što znam da više nikada neću moći da mu se javim i reći mu kakav mi je bio dan, rekla je u intervjuu 2009.
Shvatila je da je hrana njeno oružje protiv bola, prvo zbog napada u Hamburgu, a potom i zbog očeve smrti. Shvatila je da ne postoji čudotvorna dijeta koja će se zauvijek osloboditi kilograma. Takođe je shvatila da ni višak kilograma ni gubitak težine neće ublažiti bol, naprotiv.
– Sve vrijeme sam sve pogrešno tumačila. Nije važno šta jedem, već šta me jede.
Šta bi bilo kad bi bilo…
Bilo je kasno za njenu karijeru, ali pet godina nakon poslednjeg meča, Seleš je konačno pronašla mir. Godinu dana kasnije ljubav je pronašla i u 32-godišnjem milijarderu Tomu Golisanu, za kojeg se u međuvremenu udala, a poslednjih godina radi na podizanju svijesti o poremećajima u ishrani.
Pronašla je svoj mir i sreću, ali se mnogi i dalje pitaju „a šta ako“, koliko je mogla biti dobra da sa 19 godina ludak sa nožem nije prekinuo njenu karijeru usred nevjerovatne dominacije i pokrenuo niz događaja koji su je spriječili da se ikada vrati na taj nivo. Danas bismo je možda pamtili kao najveću svih vremena.
– Osvojila bi još toliko… Pričali bismo o njoj kao o rekorderu po broju grend slem titula. Štefi je osvojila njih 22, ali nije imala protiv koga da igra. Taj momak je nesumnjivo promijenio istoriju tenisa, rekla je sjajna Martina Navratilova.
Ona je karijeru završila sa 18 grend slemova, duplo više od Seleš. Sa 22 godine, Graf je bila rekorderka Open Era sve dok je Serena Vilijams nije nadmašila sa 23. Ko zna dokle bi Monika stala…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu