U centru pažnje su, logično, bili Novakovi izlivi bijesa tokom mečeva, koji su nerijetko bili upereni baš prema Ivaniševiću. Dešavalo se u nekoliko situacija, samo na ovom Australijan openu, da prvi teniser planete, iziritiran lošim sekvencama u igri ili nemogućnošću da momentalno odgovori na dobru igru rivala frustraciju izbaci tako što uđe u burnu raspravu sa trenerom.
I dok mnogi to doživljavaju kao “ugnjetavanje” Ivaniševića, istina je, zapravo, kompletno drugačija, piše Sportal.
Prva stvar – tenis nije fudbal i košarka, te odnos na relaciji trener-igrač ima neke poprilične razlike i specifičnosti. Dok je u ekipnim sportovima, barem u većini, trener “bog i batina”, u tenisu je igrač prioritet, te je stoga i odnos potpuno drugačiji.
Teniser tokom meča traži određene savjete od trenera (onda kada to ne remeti pravilo “koučinga”) i očekuje pomoć u neugodnim situacijama na terenu. Burne rasprave su dio toga, naročito kada ne ide kako treba. Novak je slične rasprave imao i sa Marjanom Vajdom, ako se sjećate.
A i svako ko se ikada bavio sportom, pa makar i rekreativno, onako iza zgrade, zna koliko raznih riječi i bijesa pokulja tokom jednog običnog duela koji nosi težinu tek drugarskog zadirkivanja tokom i nakon meča. A zamislite kako je kada se borite za ulazak u istoriju i sportske almanahe, i dok vas pritom gleda milijardu ljudi.
Normalno sam razgovarao sa Goranom i timom, tražio sam savjete (osmijeh). Teško je takvu komunikaciju objasniti ljudima koji nisu u ovome. Zato sam i rekao na ceremoniji da sam im zahvalan na podršci i izvinio se na konverzaciji, izjavio je Novak Đoković u pobjedničkom govoru u Melburnu
Drugo, u tim situacijama nije samo riječ o profesionalnim savjetima, već je važan i psihološki aspekt. Trener služi upravo za to, da igrač izbaci, ali istovremeno i amortizuje frustraciju i nezadovoljstvo tokom meča, umjesto da sve to drži u sebi i onda to manifestuje lošom igrom na terenu. Koliko puta smo vidjeli da igrači lome reket, pa i Novak u ranijoj fazi karijere, a sve zbog loše ispoljenog nezadovoljstva?
Sada vidimo da je to davna prošlost, te da se nervoza ispoljava isključivo u impulsivnoj razmjeni riječi sa trenerom. I to je mnogo, mnogo bolje i efikasnije. Jednostavnim rječnikom rečeno – trener je kao ventil.
Uz to, u nekoliko navrata smo vidjeli i da Ivanišević odgovara Đokoviću, nekada uz ono mudro, iskusno “polako, budi strpljiv”, a nekada bogami i onako balkanski, uz sočnu psovku koju smo mogli da mu pročitamo sa usana, što dovoljno ukazuje na to o kakvom se odnosu radi.
Znao sam da će biti teško, a ako će mu biti lakše da mi kaže sve, neka kaže, ali uslov je da pobjedi! Nema veze, šta god da mi kaže OK. Računaju se samo titule! rekao je Ivanišević poslije osvajanja Australijan opena.
Bitno je ono što se događa na kraju, a to je da se izgrle i izljube kao da su rod rođeni, što pokazuje dubinu njihovog odnosa i činjenicu da nije riječ o običnom “trener-igrač” odnosu. Uostalom, ako pogledamo Novakovu vitrinu sa peharima otkad sarađuje sa Ivaniševićem, priznaćemo da je u pitanju impozantna kolekcija, zar ne?
Zapravo, najbolji pokazatelj Goranovog i Novakovog odnosa su Đokovićeve reči na kraju:
– Gorane, ovaj trofej je tvoj koliko i moj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu