Uporedo sa borbama i pripremama za mečeve bavi i trenerskim poslom u kik boks klubu Ares Gym. Za sebe kaže da je uporan i tvrdoglav, a da je sport ono što ga najviše zanima u životu.
U razgovoru za Srpskainfo odgovorio nam je nekoliko pitanja i otkrio kako je započela ljubav između njega i borilačkih sportova.
Recite nam kako ste se baš odlučili za borilački sport kao što je kik-boks?
Za kik-boks sam se odlučio sasvim slučajno u srednjoj školi na nagovor drugara koji su već bili u tom svijetu. Od tada još nisam propustio niti jedan trening i jednostavno kik-boks živim svaki dan.
Kako je porodica reagovala na odluku da se bavite kik-boksom?
– Što se tiče porodice i nije baš najbolje reagovala na moju odluku da se bavim kik-boksom i mislili su da je to samo prolazna faza u mom životu, ali sada već polako prihvataju moj izbor. Prve mečeve majka je izbjegavala da gleda, ali se vremenom navikla i potpuno me podržava u tome što radim.
Da li ste imali nekog idola u ovom sportu koji Vas je posebno inspirisao?
– Idola nemam, ali imao sam veliku sreću da treniram sa Denisom Marjanovićem u njegovim najboljim godinama karijere od koga sam zaista mnogo toga naučio. Isto tako spomenuo bih našeg najtrofejnijeg kiks bokser Draženka Ninića koji mi je bio inspiracija na samom početku karijere.
Koji je od mečeva u profesionalnoj karijeri ostavio najveći utisak na Vas?
Najveći utisak ostavio je meč u Brnu protiv domaćeg borca Jiržija Jaroša. Pred punom dvoranom njegovih navijača poslije tri runde izuzetno teškog meča uspio sam odnijeti pobjedu iako sam bio totalni autsajder. Taj meč mi je bio vjetar u ledja poslije kojeg sam ostvario niz velikih pobjeda od kojih bih istakao meč u Sarajevu protiv Igora Emkića koji je nakon našeg meča bio vicešampion svijeta u WAKO federaciji, prvaka Hrvatske Petra Jamana u Banjaluci gdje sam se revanširao za poraz od ranije i protiv jednog od najboljih boraca iz Srbije u mojoj kategoriji (91kg) Mitra Dugalića.
Koje pripreme su za tebe bile najzahtjevnije i šta ti u priprema najteže pada?
Definitivno pripreme za predstojeći meč. Poslije najtežeg poraza u mojoj karijeri krajem prošle godine gdje sam izgubio prekidom, nikako nisam uspio da se vratim u željenu formu. Sada treniram dva put dnevno i pored toga kao trener vodim minimalno 5 treninga, tako da smatram da ću u potpunosti biti spreman za meč koji me očekuje 2. septembra u Laktašima u organizaciji HEKTOR FIGHT NIGHT 3.
Što se tiče samih pripremama najteže mi pada disciplina oko hrane i skidanje kilograma pred sam meč.
Koja je najteža povreda u tvojoj karijeri i kako je tekao oporavak od iste?
Povrede su sastavni dio ovog sporta. Na svu sreću nisam imao toliko teških povreda, ali bih istakao povredu koja mi se desila na jednom treningu, gdje sam prilikom sparinga doživio povredu koljena poslije koje sam morao održavati formu tako što sam radio samo tegove i boks, jer nisam mogao da koristim noge koje su moje najjače oružje.
Na kom meču si dobio najveće batine?
Najviše batina dobijam tokom priprema za mečeve od svojih sparing partnera, tako da mogu slobodno reći da nisam primio teže udarce na mečevima od ovih u našoj sali.
Da li prije meča imaš strah od ulaska u ring i kako izgledaju tvoje psihičke pripreme pred sam početak borbe?
Kao i svaki borac postoji neka doza straha koja me drži budnim i fokusiranim na sam meč. Za mene lično to nije strah od batina, već strah od neuspjeha, gdje mislim da se neću pokazati u pravom svjetlu i da ću razočarati ljude koji me podržavaju i vjeruju u mene.
Profesionalni ste sportista, kako to utiče na Vaš privatni život?
– Ne utiče puno na privatni život, jer najbitnija je organizacija, uprkos svim tim treninzima i obavezama koje imam, nađem vremena za opuštanje i odmor sa svojim prijateljima. Najveća podrška mi je djevojka koja se takođe bavi rekreativno ovim sportom, tako da i ona ima razumijevanja za ovo čime se bavim i trud koji ulažem da bih ostvario željene rezultate.
Koliko su mladi danas zainteresovani za kik-boks?
– Što se tiče mladih mogu da kažem da su borilački sportovi u ekspanziji u posljednje vrijeme, tako da su mladi sve više zainteresovani za ovaj sport. Za jako kratak period moj klub Ares Gym iznjedrio je veliki broj talentovanih boraca od kojih bih istakao Branka Tadića, Jovana Vučenovića, Davida Jovičića, Voju Balabana, Ognjena Dobrijevića, Marka Vrhovca i Ognjena Vesića. Ovi momci su već ostvarili velike rezultate i mogu sa sigurnošću da tvrdim da će se u budućnosti za njih sigurno još čuti i da ih ukoliko nastavi sa napornim radom čeka svijetla budućnost. Iako se za borilačke sportove vežu velike predrasude, one veoma brzo nestaju već na prvom probnom treningu.
Da Danilo Tošić nije kik-bokser čime bi se bavio?
– Znate kako, mislim da bi se sigurno bavio nekim drugim borilačkim sportom, jer sam siguran da je sport ono što me najviše zanima u životu.
Koja bi bila Vaša poruka mlađim naraštajima koji hoće da se bave kik-boksom?
– Poruka za mlađe naraštaje je, da se slobodno, bez straha oprobaju u ovome sportu jer će se kroz njega naučiti disciplini i poštovanju, a sami treninzi u ovome sportu jako su dobri za čitavo tijelo. I možda najvažnija poruka u cijeloj ovoj priči je ta da se mladi trebaju kloniti ulice i baviti se bilo kojim sportom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu