On i njegova porodica preživjeli su težak period bili su protjerani iz Knina u akciji hrvatske vojske “Oluja”, nakon čega su utočište našli u Aranđelovcu, da bi se poslije NATO bombardovanja preselili u Australiju.
Za tu reprezentaciju Srbin i nastupa, ali ni u jednom trenutku ne zaboravlja zemlju u kojoj je odrastao. U prilog tome govori i njegova emotivna ispovijest, koja će mnoge rasplakati, a Degenek je dušu nedavno otvorio za portal “playersvoice.com.au”.
– Priča o tome kako sam zavolio Australiju je drugačija od većine ljudi. Nisam rođen ovdje. Nisam pričao engleski kada sam stigao. Iskren da budem, sve mi je djelovalo čudno na prvi utisak. Ali, ova zemlja mi znači toliko da je to teško riječima opisati. Bez obzira na to gdje se nalazio, Australija je uvijek u mom srcu i siguran sam da pričam ovo, i u ime mojih roditelja Dušana i Nade i mog brata Đorđa. Ova država je prihvatila moju porodicu i dala nam nadu poslije rata. Pomogla nam je da dobijemo šansu da radimo, kupimo kuću i sagradimo novi život. To me je naučilo da vrijedi vjerovati u snove – rekao je Degenek.
On je imao teško djetinjstvo s obzirom na to da je preživio bombardovanje, i kao beba sa nepunih dvije godine morao je sa porodicom da bježi iz Knina.
– Rođen sam u Hrvatskoj 1994. godine tokom rata za nezavisnost. Bio je to težak period za moju porodicu. Iamo sam 18 mjeseci kada smo morali da bježimo iz Knina. Bio sam na traktoru sa mojom majkom i ocem devet dana na putu ka Srbiji. Imali smo samo mlijeko i hljeb u tom trenutku – naveo je on.
Zatim je nastavio da iznosi potresne detalje iz svog života.
– Ostavili smo sve što smo imali. Kuću, zemlju, rođake i prijatelje. Teško je to bilo za moje roditelje. Ne pričam mnogo o tome, kao ni moj otac. Bio je to jako težak period za njega, za njegovo srce. Od tada se više nije vratio u Hrvatsku. Ima tome sad 24 godine. Počeli smo život od nule u Aranđelovcu. To je miran gradić, divan, u blizini planina Bukulje i Venčaca. Ipak, najljepše od svega tamo nije bila priroda već činjenica da si mogao da pričaš sa svakim, što poznaješ svakog.
Najteže je bilo kada je slušao kako padaju bombe i to je izazvalo strah kod njega.
– Godine 1999. NATO je bombardovao zemlju koja se tada zvala Jugoslavija iz razloga koji nikada nisam mogao da razumijem. Imao sam šest godina. Tih dana igrao sam se sa drugovima u dvorištu kada su se oglasile sirene za uzbunu. To je značilo da se sprema napad. Morao sam da se sklanjam u podzemni bunker koji postoje u većini zgrada i mjesta u Srbiji zbog istorije sukoba – kaže Degenek.
On i njegova porodica morali su da krenu za novim životom, a put ih je odveo u najdalju državu na svijetu, za koju Miloš kaže da je njegov dom.
– Otac mi je bio atletičar, trkač na 800 metara. Takmičio se na nacionalnom nivou u Jugoslaviji. Bio sam premlad da ga gledam, ali su mi rekli da je bio baš brz. Jedan od atletičara sa kojima je trenirao radio je u Crvenom krstu. Rekao mu je za program koji je išao preko Ujedinjenih Nacija (ili Crvenog krsta, nisam siguran), preko kojeg mogla da se prebaci čitava porodica daleko od rata u Australiju. U startu, ništa nije moralo da se plaća, ali čim kreneš da zarađuješ, određeni dio novca moraš da uplatiš na račun organizacije za troškove prebačaja.
Porodica je teško žive u tim momentima i nije bilo razloga da se ostane u Srbiji.
– Nije bilo previše razloga za moje da ostanu tu gdje jesu. Otac je bio na minimalcu, mama takođe. Fudbal je tih dana bila jedina stvar koja me je činila srećnim i držala me podalje od ulice. Jedva da smo imali za hranu. Svega nam je falilo. Ne sjećam se da su nam roditelji, bratu Đorđu i meni, ikad išta pričali o Sindeju. Znali smo samo da idemo negdje, ali pojma nismo imali gdje i koliko ćemo ostati – rekao je Miloš, a onda bez oklijevanja nastavio priču.
– Za početak smo živjeli u Kampsiju, predgrađu Sidneja, što me je strašno pogodilo. Aranđelovac je bio malo mjesto staro vijekovima, a sada smo se odjednom našli na mjestu okruženom svim tim visokim zgradama, soliterima. A ljudi je bilo na sve strane! Sve je bilo novo i drugačije, nikog nismo poznavali. Nismo znali jezik. Bio je to totalno drugi svijet za nas. Prva godina je bila komplikovana. Ali sve je postalo lakše kako smo počeli da upoznajemo ljude i stičemo nove prijatelje iz srpskih i hrvatskih zajednica. Mnogo mi je bilo lakše i kada sam krenuo u školu, a roditelji našli posao. Život je počeo da konačno dobija smisao – priča defanzivac “kengura”.
Ističe dva momenta kao najvažnije da zavoli Australiju.
– Prvi je bio kada smo kupili kuću u Liverpulu. Mislili smo da se tako nešto nikad neće desiti. Australija nam je dala šansu da naporno radimo, da zaradimo, od čega smo mogli da kupimo kuću. Bila je to jedna stara kuća, ali je imala veliko dvorište. To dvorište je bila najbolja stvar koja mi se desila. Svakog jutra sam tamo igrao i trenirao prije škole. Kada nisam trenirao sam, igrali smo fudbal “tri na tri” i “četiri na četiri”, pretvorili smo dvorište u mini fudbalski teren. Druga velika stvar za mene u Australiji je bila kada sam postao kapiten ekipe Džojs do 15 godina. Nije to bila neka velika utakmica, prijateljska protiv Japana u “Australijskom institutu za sport” u Kanberi, ali to mi je značilo sve u životu! Moji roditelji su bili tamo. Tata je plakao. Bio je to momenat kada se san ostvario – prisjeća se svega Degenek, prenosi Blic.
Kako kaže, ne može da zaboravi vrijeme Hrvatsku u kojoj je rođen, ali i Srbiju u kojoj je živio, ali ipak Australija zauzima posebno mjesto u njegovom životu.
– Nikad neću zaboraviti šta je Australija učinila za moju porodicu i mene. Hrvatska i Srbija su mi u srcu, da, tamo smo rođeni, da, tamo smo proveli naša mala djetinjstva. Da, moj najteži period života je tamo. Sada sam u Japanu, gdje igram za Jokohamu Marinos, ali svaki put kad se vratim u Australiju imam isti osjećaj – to je mjesto gdje sam uviek dobrodošao. Ljudi su nasmijani. Ohrabren si da ideš ka svojim snovima, ne da im se smiješ kad ih imaš. Australija je veoma mlada zemlja u odnosu na mjesto odakle ja dolazim, ali se kreće naprijed ubrzano – rekao je Miloš.
Porodica mu se vratila u Srbije, navjiše zbog njega i karijere.
– Otac i majka su se vratili u Srbiju prije tri godine. Đorđe takođe. Igrao sam u Njemačkoj u to vrijeme i gradio karijeru i život pet-šest godina. Pereselili su se u Evropu da bi mi bili bliže, jer bi me tako češće viđali i život bi nam bio lakši. Sada kada se situacija promijenila, svi imaju ambiciju da se vrate u Australiju, jer misle da je to najbolja zemlja na svijetu. Tata i Đorđe su bili u Sidneju da gledaju kvalifikacionu utakmicu protiv Hondurasa. Bio je to jako emotivan momenat za sve nas. Bio je to prvi put da se kvalifikujem na Svjetsko prvenstvo i ostvario sam to sa Australijom, zemljom koja nam je dala sve – rekao je Zvezdin defanzivac.
Ne može da zaboravi očeve riječi nakon najvećeg uspjeha u karijeri.
– Tada mi je otac rekao: “Ne diži mnogo glavu, nastavi da radiš”. Bio je u pravu. Iako sam tad mislio da sam stigao na kraj puta, bio je to samo početak.
Plasmanom na Svjetsko prvenstvo u Rusiji Miloš je ostvario dječačke snove, dobio je priliku da se nadmeće sa najboljim fudbalerima na planeti.
– Postoje četiri stvari koje su mi važne u životu: porodica, fudbal, vjera u Boga i moja država. Vjerujem da sve te stvari znače još više kada predstavljam Australiju, i to na Svjetskom prvenstvu. Iskreno, to je bila najbolja stvar u mom životu – rekao je nedavno Degenek.
Sada… ?
Sada mu je, kao velikom zvezdašu, najbolja stvar to što je sa dva sjajna poteza, koja su prethodila Benovim golovima za 2:2 u Salcburgu, ne samo ušao u toliko sanjanu Ligu šampiona, već poveo svoju Zvezdu u nju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu