U nedjelju je njegov Fulam, ma koliko nepravilno reći da je klub igračev, bio i njegov i naš. U elitnom engleskom fudbalu, u kome ima i ekipa Velsa pa to baš i nije više samo “prvenstvo Engleske”, u nedjelju je baš “Mitar” bio zvijezda – dao je dva gola, a poslije njegovog pogađanja stative, “pao” je još jedan u pobjedi nad Barnlijem od 4:2. Dovoljno da bude na vrhu liste strijelaca tog čuvenog, moćnog šampionata, zajedno sa imenima poput Serhija Aguera i Sadija Manea. Dovoljno da ga trener hvali. Ne samo njegov, već i strateg suparnika, nazvazvši ga “odlučujućim faktorom na terenu”.
Ali, za momka iz Smedereva, ponosnog grada sa tvrđavom na Dunavu, koji je devet godina bio i prestonica Srbije – prethodnih devet godina bile su toliko burne, da je sa pravom bilo onih koji su se pitali “Ma, u redu, talenat je to, ali… Mnogo smo mi talenata imali, pa – nestali. Može li on? Ili je, zbog ponašanja, već sebe svrstao u riječi ‘Nikad od njega neće biti dobar fudbaler’?”. Prije devet godina bio je samo jedan od brojnih klinaca u Partizanovoj školi, u koju je stigao još kao 11-godišnjak. A onda, uz “mladost – ludost” faze ponašanja, mnogima znane, zahvaljujući nestvarnom “njuhu za gol” izborio se za profesionalni ugovor. Pa za debi u prvom timu. Kada mu je trener Vermezović rekao da će biti starter u derbiju, toliko se tresao, da je noć pred meč sa Zvezdom jedva zaspao u karantinu. Već u devetom minutu derbija – zatresao je mrežu.
A bio je nestašan i dalje. Mnogima neshvatljiv. Te tetovaža. Te “frizura na tufne”.
I sam kaže, mogao je da postane i kriminalac, ali su ga dvije stvari spasile. Fudbal i otac.
– Tata je jednom prilikom rekao da bih vjerovatno krenuo stranputicom da se nisam posvetio fudbalu. Zaista sam kao mali bio veoma nestašan. Nisam pravio bogzna kakve gluposti, ali sam uvijek morao da budem u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. I onda, bilo ko da nešto zabrlja, ko je kriv – naravno Mitar. Kasnije je taj višak adrenalina umio da se prenese i na teren. Otac je ponekad bio strog, ali me nikada nije tukao. Možda sam dva-tri puta dobio one ćuške kao dio vaspitne mjere i to je sve. Doduše, ne sumnjam da bi me pošteno išamarao da sam zaista postao kriminalac – rekao je poslije Mundijala za Blic.
A stigao je “Mitar” i do Mundijala. Onako, “usput” osvojivši i titulu prvaka Evrope, koju smo, jer je “samo omladinska” već zaboravili, umjesto da se oko nje, i momaka koji su potom postali i vladari svijeta, čvršće grade staze ka ovdašnjoj fudbalskoj budućnosti. A i na Mundijalu je dao gol. I to u meču od kog je Srbija najviše strijepila, od kog se najviše nadala. Taj duel sa Švajcarskom na kraju je završen kako nisje htjela, uz onaj čuveni “penal koji to nije”, kada su “sajdžije” pokazale da poslovici “dva loša ubiše Miloša” treba samo dodati Felika Briha pa da postane naravoučenije o tome šta se silnicima može. Dok im se može. Brih više nije sudio na šampionatu, Mitrović više nije dao gol, jer su se “orlovi” nedugo zatim spakovali i pošli kući. Ali, nastavio je da rešeta mreže.
I to u Premijer ligi, o kojoj je toliko maštao. Najprije jedan u mreži Totenhema, za privremeno izjednačenje (1:3). Sada dva za prvi premijerligaški trijumf Fulama pod komandnom palicom Slaviše Jokanovića. Opet ih je slavio burno. Opet – sa hiljadama navijača. Kao što je to radio svojevremeno sa “Zvezdinim sjeverom” – kada je zatresao mrežu Velsa (1:1) u šestom kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
– Nisam razmišljao o tome (gdje slavim)… Igram za Srbiju, ne za Zvezdu ili Partizan. Da sam dao pred “jugom”, vjerovatno bih tamo slavio – kaže. Jer, strane svijeta i nisu bitne kada je srećan. A najsrećniji je, dugo, bio baš zbog golova.
Kako umije da pomene, “spasli su ga”, ne samo od nestašnog ponašanja van terena, već i na igralištu, sa kog je nerijetko morao rano da izađe zbog crvenih kartona. Sada je mirniji. A uživa i u drugim segmentima života.
– Promijeni se čovjek kada formira porodicu. Ja sam se, srećom, mlad oženio. Počeo da gledam svijet malo drugačijim očima nego što sam do tada. Postao sam, ne baš preko noći, ali postao sam – zreliji. Drugačije je sve. Ne vilenim, ne jurcam, ne ludujem. Kada god imam slobodno vrijeme, trčim kući – rekao je nedavno.
A kući? Tamo raste jedan novi “Mitar”.
– Sin Luka je potpuno povukao moj karakter. Pun je adrenalina i pokušava na razne načine da izbaci taj višak energije iz sebe. Ne drži ga mjesto, stalno nešto čačka, nestašan je i nemiran. Kažu, pljunuti otac. Kako reaguje kada tata dobije crveni karton? Ne znam, otkako se rodio nijednom nisam isključen. Drago mi je da voli fudbal, gleda prenos svake moje utakmice. U suprugu Kristinu zaljubio sam se na prvi pogled. Imao sam sreću da brzo pronađem srodnu dušu, što je jako bitan faktor u životu profesionalnog sportiste. Funkcionišemo fenomenalno. Nisam se ja zaljubio samo taj dan kad sam je sreo, ja sam zaljubljen i dan-danas – rekao je nedavno za Blic.
Ima samo 23 godine. Sa 17 golova, najbolji je strijelac u reprezentaciji od svih “orlova”. Stvarno je dao više golova za nacionalni tim i od Šekularca (šest), Stankovića i Piksija (po 15), Tirketa (12). Sada je na vrhu liste strijelaca u Premijer ligi.
I, na sve to, čini se da ovaj nekada nestašni momak sa smederevske tvrđave zapravo – tek počinje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu